Vrlo je emotivno bilo na programu "Čitamo umjetnost", što je bio i hommage velikom prijatelju Sa(n)jma knjige u Istri Tonku Maroeviću. Tom je prigodom predstavljena knjiga "Tonko Maroević: ZNAKOVI, STAVOVI, TRAGOVI: uvid u hrvatsku likovnu umjetnost" (Hrvatska sveučilišna naklada, Institut za povijest umjetnosti). Govorili su Sinan Gudžević i Gorka Ostojić-Cvajner, a moderator je bio Aljoša Pužar koji se u uvodu programa prisjećao svojih susreta s Maroevićem.

- Pripremajući se za ovaj susret, ponovno sam se sjetio kako sam bio počašćen kada je naš Tonko u Mimari predstavljao moju knjigu, nisam mogao vjerovati da imam tu čast da on govori o mojoj knjizi. Bila je to iznimna osoba, toliko je toga napravio, prisjetimo se samo njegovog doprinosa što se tiče Bertijevog programa na Sajmu, odnosno hommagea Albertu Goldsteinu, kazao je Aljoša Pužar.

Povjesničarka umjetnosti Gorka Ostojić Cvajner kazala je da je ova knjiga nešto iznimno te se potom prisjetila da je 12. kolovoza prošle godine dobila poziv od naše urednice kulture Bojane Ćustić Juraga da napiše nešto o Tonku, ubrzo shvativši da njega više nema i da treba napisati in memoriam.

Istraživanje i pisanje

- Jednostavno, nisam mogla vjerovati da našeg Tonka više nema. Nikada nisam upoznala ljepšeg čovjeka, čovjeka takve unutarnje ljepote, toliko čistog iznutra. Prisjećam se trenutaka s fakulteta, kada je bio mladi asistent, koliko se toga moglo naučiti od njega i zahvaljujući njemu, njegovom znanju, blagosti, iskrenosti. Iskrenost i čistoća, iznimno znanje, sve su to bile odlike ovog povjesničara umjetnosti, a srednji vijek bila je njegova unutarnja pobuda. Volio je istraživati, pisati, a posao u Institutu za povijest umjetnosti bio je kao rođen za njega, tu je mogao puno istraživati, pisati, kreirati. To je bio ujedno i njegov drugi dom i tu je dočekao mirovinu. Govoreći o samoj knjizi, moram istaknuti da je teška skoro jedan kilogram, uz guste tekstove, namijenjena povjesničarima umjetnosti i onima koji se bave sličnim stvarima. To djelo zahtijeva detaljno čitanje, iščitavanje svih znakova. U svome radu Tonko je jako puno napravio za Istru, bio je vrlo često prisutan na brojnim izložbama, pisao je o istarskim umjetnicima, proučavao njihov rad i puno je radio i u sklopu Slavističke škole tijekom onih godina kada se održavala u Puli, kazala je Gorka Ostojić Cvajner te se osvrnula na Maroevićevo poznavanje likovne Istre, vrlo detaljno, kvalitetno, pedantno.

Sinan Gudžević govorio je također vrlo emotivno o svom odnosu s Tonkom. Kazao je da je znakovito što o njemu govori 5. lipnja, a na taj datum prije točno dvije godine Maroević, on, Maroevićeva supruga Iva Grgić Maroević i njegova supruga Sanja Roić išli su autom za Novi Sad gdje su dvije gospođe na simpoziju "Zmajeve dečje igre" imale izlaganje o Gianniju Rodariju. Prisjetio se razgovora, te kako su rekli da će, ako će sve biti dobro po putu, otići do Šida, obići spomen-kuću Save Šumanovića, poznatog slikara.

Likovnost i nogomet

- Čim smo krenuli autoputom počeo sam govoriti da mi je 5. lipanj najsretniji dan, jer je na taj datum 1968. godine nogometna reprezentacija Jugoslavije pobijedila Englesku 1:0 na Europskom nogometnom prvenstvu. Tada sam otkrio da je Tonko Dinamovac, što me uvelike iznenadilo. On, pravi Dalmatinac. Tonko mi je govorio da je bio ljut na tadašnjeg izbornika, ali tek u 86. minuti, kada smo poveli, je shvatio da je izbornik dobro reagirao. Kada smo došli do Šida, u Ulici Sv. Save obišli smo spomen-kuću Save Šumanovića, to je bio jedini put da sam bio na izložbi s Tonkom. On je bio toliko pažljiv, gledao je na nas kao da sve znamo, nenametljivo i samo nas je nadopunjavao podatcima, uvelike nas obogativši svojim iznimnim znanjem o umjetnosti. Potom smo na povratku išli na grob Vujadina Boškova, velikog nogometaša i trenera. Sjećam se svih tih razgovora, o umjetnosti, nogometu, Tonko je bio osoba s nevjerojatnom količinom dobrote i blagosti, kazao je Sinan Gudžević.

Povezane vijesti

• "Pula čita" u autobusu, kafiću, a uskoro i na plaži
• Jergović: Ne mogu biti svoj pouzdani čitatelj
• Okrugli stol o Lampedusi: Ne žrtve, nego heroji