Zovem se Miroljub i imam trideset godina. Svako jutro budim se u kapsuli koja može mjeriti puls, temperaturu, tlak i još mnogo toga. Moja kapsula može raditi čuda – jednom mi je čak prolila čašu vode da me probudi i usput mi oprala zube.

Student sam na Filozofskom fakultetu. Dok sam hodao prema fakultetu, profesor hrvatskog jezika viknuo je na mene i rekao mi da sam upisan i da sam dobio jedinicu. Kada sam sjeo, svi studenti su vikali i razgovarali. Profesor nije bio fizički prisutan jer je ostao kod kuće zbog bolesti, ali ga je robot Elona Muska prikazivao putem holograma – glava mu je izgledala kao na starom Zoomu, kakav se koristio prije pedeset godina.

Izvadio sam svoj novi telefon marke iNow50. Telefon ima zaštitu protiv krađe – u slučaju da ti ga netko pokuša ukrasti, može se teleportirati natrag k tebi. Dok sam proučavao funkcije telefona, profesorova glava, koja je lebdjela iznad mene kao hologram, spustila je sajlu s robotskom rukom i zaplijenila mi telefon. Rekao mi je: "Upisan si i dobio si još jednu jedinicu. Telefon nećeš dobiti natrag."

Kolega mi je tada šapnuo: "To je onaj profesor koji je namjerno studirao i postao profesor samo kako bi dijelio jedinice." Nekoliko minuta kasnije, profesor je rekao da smo svi dobili po dvije jedinice jer se osjeća sretno. Zvono je zazvonilo na hologramskom ekranu.

Kada sam napustio učionicu, vani su stajali roboti Elona Muska. Čuo sam da roboti govore profesoru iz hrvatskog jezika da je postao administrator. Kad sam to čuo, potrčao sam iz fakulteta jer sam znao da bih mogao dobiti još jednu jedinicu bez razloga.

Izašao sam van u noć. Neboderi, leteći automobili i vlakovi obasjavali su nebo, a zgrade su projicirale hologramske reklame. Nazvao sam taksi, a tri minute kasnije stigao je leteći automobil. Sjeo sam i odletjeli smo prema mojoj kući.

Dok smo letjeli, primijetio sam kako ljudi sve više kupuju umjetne životinje. Razmišljao sam hoću li i ja možda kupiti jednu. Dok sam odlučivao koju životinju bih htio, stigli smo do moje kuće.

Sljedeći dan probudio sam se u 9.30. Kasnio sam na sat hrvatskog jezika i znao sam da sam gotov. Nekoliko minuta kasnije, moja pametna kamera zazvonila je i javila mi da je netko ispred vrata. Pogledao sam preko svog hologramskog sata i vidio da je to bio moj profesor.

Počeo je lupati po vratima, a kad je vidio da se ne javljam, razbio je vrata, ušao u kuću i rekao: "Što si zaboravio da sam administrator? Znam gdje živiš. Sad si dobio pet jedinica i upis. Uljepšao si mi dan." Potom se okrenuo i otišao.

I takav je moj život u dvije tisuće sedamdeset i četvrtoj godini.

Povezane vijesti

• Likovno-stvaralačka priča koja traje
• Artići predstavili Egzotični svijet
• Krenuli upisi u Artiće