GALERIJA POOLA
Otvorena izložba ruskog umjetnika Olega Kulika "Mrtvi majmuni, Lolita protiv Alise"
(Snimio Duško Marušić Čiči)
U Galeriji Poola u subotu navečer otvorena je izložba Olega Kulika »Mrtvi majmuni, Lolita protiv Alise«. Kulik je ruski performer, kipar, fotograf, slikar i kustos te se ubraja među najzanimljivije ruske umjetnike devedesetih.
Uz Ilju Kabakova osvojio je najveća priznanja međunarodne likovne kritike. Uspio je privući pozornost umjetničkih kritičara i kustosa izložbi diljem svijeta performansima koje karakterizira snažna ekspresija, gdje i sam preuzima ulogu »umjetnika-životinje«, točnije »umjetnika-psa« ili bi pak, ponekad, bio ptica, riba ili bik. Umjetnik time postavlja temeljno pitanje o biti ljudskog u čovjeku, te što za njega može značiti vraćanje u stanje »izvorne životinje«.
Recept za besmrtnost
»Oleg Kulik stigao je do Zoološkog muzeja u potrazi za vlastitim neantropomorfno Drugim licem. On tvrdi da danas, samo taksidermična umjetnost može govoriti o bitnim stvarima. Hamlet je tvrdio drugačije: ‘Tvoja duša će umrijeti prije nego tvoje tijelo, zato se ne boj ničega!’ Ali čovjek će radije željeti Ništa, nego li da želi nešto i nadmaši svoje strahove. Netrepčući pogled Kulikovih majmuna, baš kao i Hamletove invektive, čine da oko gledatelja pogleda u sebe gdje nije sve fino i tiho.
Gledajući u oči mrtvih majmuna netko bi se prisjetio Cindy Sherman ili Waltera Benjamina, netko drugi bi pomislili na misterioznu rusku dušu ili čak postmodernizam, ali iz reverzibilnosti živih i mrtvih emanira takva nepovratnost, da se teško odagnati od zla i nevolje unutar nas samih. Stoga je sasvim razumno tražiti umjetnost u Zoološkom nuzeju i etiku u estetskim eksperimentima, piše Mila Bredikhina.
»Serija radova ‘Alisa protiv Lolite’ svjedoči da radikalni pokušaji Olega Kulika da prekorači horizont ljudskog, pretpostavlja povratak. Prijestup je poput bumeranga. Polazište je uvijek određeno i nezaboravno.
Animalistički efekt koji Kulik predstavlja u kulturi Čovjek od kulture još nije uvažio, iako mu obećava puno, čak i previše, možda, uključujući i recept za besmrtnost (a životinja je besmrtna jer ne zna ništa o smrti, o tabuiziranim zonama značenja, o sukobu između Realnog i Simboličkog).
Kulikova obećanja pretočena su (zauvijek ili zasad?) u konvencionalni jezik, u pregovore o konvencijama.
Element strasti je jedna strana, a pokušaj da se ona obuzda je druga strana tih pregovora. Jedna strana je mašta koja se zrcalno umnožava, dok druga predstavlja prozirnost finog konstrukta. S jedne strane imamo Lolitu i poniranje u beskrajne dubine nesvjesnog, s druge strane imamo Alisu koja utjelovljuje djetinjasto naivna i mudra značenja.
Dogovor između dviju strana moguć je ako je moguće vizualizirati njihov vječni sukob u prizoru koji bi mogao zadovoljiti obje strane«, piše u najavi.
Kulik je najpoznatiji po svojim performansima u kojima se ponaša kao pas, često se lancima vežući za predmete ili ljude. Kroz nasilne, nepredvidive radnje umjesto verbalnih naredbi, želi istaknuti konzervativne vjerske i društvene norme u Rusiji.
Nekonvencionalne izložbe
Diplomirao je na Kijevskoj umjetničkoj školi 1979. i Kijevskoj geološkoj školi Survey College, a kasnije mu je dodijeljena stipendija zaklade Pollock-Krasner. Karijeru je započeo kao umjetnički direktor Regine galerije u Moskvi, gdje je svojim nekonvencionalnim izložbama i pristupima, odmah privukao pažnju javnosti. Kulik smatra svojim najboljim kustoskim pothvatom izložbu »Leopards Bursting into a Temple« (Leopardi upadaju u hram) Anatolija Osmolovskog 1992 godine.
Na ovoj izložbi dvoje golih ljudi stavljeno je u galeriju sa živim leopardima koji hodaju oko njih. Izjavio je kako misli da je izložba »metafora svega novog i živog što se pojavljuje u našim životima«. Godine 2009., Kulik je bio kustos eventa Kandinsky prize u Londonu kojeg organizira zaklada Louise Blouin, a dobitnik je stipendije Berlinskog Senata 1995. Osim brojnim međunarodnim nagradama, Kulik je odlikovan medaljom »Zaslužni« ruske umjetničke akademije i francuskim ordenom »Viteza reda umjetnosti i literature«. Izlagao je na najznačajnijim bienalnim izložbama suvremene umjetnosti kao što su Manifesta I, Bijenale umjetnosti u São Paulu, Venecijanski bijenale, Moskovski bijenale suvremene umjetnost, Kijevski bijenale.
Njegova djela su izlagana na izložbama diljem svijeta kao što su »Art Riot: Post-Sovjet Akcionizam«, Galerija Saatchi, London; »Okviri«, Galerija Regina, Moskva; »Duboko u Rusiju«, Galerija Regina, London; »Duboko u Rusiju«, Galleria Pack, Milano; »Nova propovijed. Fotografije i videozapisi nastupa 1993.–2003.«, Rabouan Moussion Gallery, Pariz; »OLEGKULIK. Kronika. 1987–2007. Retrospektivna izložba, Central House of Artist«, Moskva; »Rusija!«, Guggenheim Museum, Bilbao; »Berlin–Moskva«, Povijesni Muzej, Moskva.; »Live Culture«, Tate Modern, London; »Duboko u Rusiju«, S.M.A.K., Gent., »Grizem Ameriku i Amerika grize mene« (zajedno s Milom Bredikhinom), Deitch Projects, New York; »Manifesta I« (zajedno s Milom Bredikhinom), V-2, Rotterdam; i »Interpol«, Fargfabriken, Stockholm.
Kulik dokumentira svoj rad fotografijom i videom, čime je stekao značajno priznanje. Dobio je stipendiju Berlinskog Senata 1996., imao je retrospektivu u Središnjem domu umjetnika u Moskvi i sudjelovao na Interpolovoj izložbi u Stockholmu, gdje je slavno napao publiku i umjetnička djela. Trenutno živi i radi u Moskvi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
