HUMANIST IZVAN ZNANSTVENIH DEFINICIJA I UZOR KOJEM SE TREBA VRAĆATI
Miroslav Bertoša: Istru je objasnio Istri, Hrvatskoj je objasnio Istru
Miroslav Bertoša (1938.-2023.) (Arhiva Glasa Istre)
O poznatom povjesničaru, jednom od najvećih poznavatelja povijesti i kulturnih prilika u nas, nezaboravnom Miroslavu Bertoši koji nas je nedavno napustio, svoja sjećanja pišu njegovi prijatelji, povjesničari, povjesničari umjetnosti, znanstvenici. Sažeti tko je i što je sve bio Miroslav Bertoša nije nimalo lako. Povjesničar, profesor, književnik, istraživač, izvrstan predstavljač knjiga, projekata, publikacija. Svako predstavljanje knjiga, skup povjesničara, događanje, obogatio bi svojim znanjem, anegdotama, mislima. Bio je više od svega navedenog.
Robert Matijašić: Bio je jedan najutjecajnijih istarskih i hrvatskih povjesničara 20. stoljeća
- Povjesničar s izrazitim literarnim talentom, to je možda najsažetija ocjena osobnosti Miroslava Bertoše, znanstvenika, sveučilišnog profesora i publicista koji je ostavio ogromni broj tekstova o povijesti Istre. Ali proniknemo li dublje u njegov bogati životopis, vidjet ćemo da je već u omladinskim časopisima počeo oblikovati svoj književni i esejistički stil, a potpuno se posvetio historiografiji po diplomiranju u Puli i naročito poslije toga u Zagrebu. Njegove knjige i znanstveni radovi o Istri u mletačko doba nastale su kao rezultat dugotrajnih i strpljivih arhivskih istraživanja, u njima oživljava istarska svakodnevica između 15. i 18. stoljeća, što je znao ispričati u stilu lijepe književnosti. Taj historiografski i kulturološki materijal koristio je i za publicističke tekstove u ovim novinama i drugdje, ali široki krug čitatelja moguće zahvaća njegova knjiga "Kruh, mašta i mast", memoarsko prisjećanje na djetinjstvo u poslijeratnoj Puli.
Nema mnogo ljudi načitanih kao Bertoša, koji se zanimao za sve književne žanrove svih kulturnih krugova. Najviše je volio francusku, iako mu ni druge književnosti i kulture nisu bile strane. Surađivali smo u stvaranju "Istarske enciklopedije", u kojoj je bio spiritus movens, odnosno prvenstveno i začetnik ideje o pokretanju rada na tom izdanju, suurednik i postavio je osnovne točke metodologije izbora natuknica, zemljopisnog okvira i svih drugih važnih elemenata koji su tu knjigu oblikovali kao utjecajni izdavački poduhvat. Postao je jednim od najutjecajnijih istarskih i hrvatskih povjesničara 20. stoljeća, i još ćemo dugo iz njegovih tekstova učiti kako se piše povijest i književnost, prije nego što netko drugi dosegne razinu historiografske i literarne akribije koju je nesebično iskazivao, kazao je prof. dr. sc. Robert Matijašić.
Mihovil Dabo: Sposobnost pronalaženja i isticanja životnog, nadvremenskog u povijesnim fenomenima
I povjesničar mlade generacije, doc. dr. sc. Mihovil Dabor prisjetio se Miroslava Bertoše.
- S Miroslavom Bertošom upoznao sam se koncem prošloga stoljeća, postupno i na više načina. Prvo tijekom viših razreda srednje škole, čitajući njegove tjedne kolumne u Glasu Istre, kojima je u malo riječi uspijevao skrenuti pozornost čitatelja na bogatstvo i složenost istarske prošlosti. Nedugo potom predavanja ponedjeljkom ujutro, a riječ je o uspomeni koju dijelim s generacijama pulskih studenata povijesti, učvrstila su dojam o jedinstvenoj pojavi u kulturnom i javnom životu, intelektualcu sposobnom uvući čitatelja ili slušatelja u osebujnu interpretaciju prošlosti. Iste jeseni pročitao sam "Zlikovce i razbojnike", Bertošinu knjigu s kraja osamdesetih, na način kako sam u gimnazijskim danima čitao Garciju Marqueza ili Vargasa Llosu, odnosno zapuštajući sve izvan korica dok nisam došao do posljednje stranice.
Dojam o profesoru Bertoši koji sam stvorio prije četvrt stoljeća otad je u bitnom ostao neizmijenjen. Pokušam li taj dojam svesti na osnovno, neću naglašavati njegovu neospornu, neponovljivu erudiciju kao ni literarni dar. Smatram da je sposobnost pronalaženja i isticanja životnog, nadvremenskog u povijesnim fenomenima to što ga je činilo unikatom u znatno širim okvirima no što su istarski. Moć da među škrtim informacijama sačuvanima u arhivskim spremištima prepozna i ukaže upravo na ono što čini poveznicu između nas sadašnjih i onih davno pokojnih, drugačije odjevenih ali gonjenih istim nemirima i nagonima, ono je što prije svega Miroslava Bertošu čini humanistom izvan znanstvenih definicija i uzorom kojem se treba vraćati, veli Dabo.
Gorka Ostojić Cvajner: Istru je objasnio Istri, Hrvatskoj je objasnio Istru
Povjesničarka umjetnosti Gorka Ostojić Cvajner vrlo se nadahnuto prisjetila Bertoše.
- Kako bih na koncu poduprla tezu o osobitosti Miroslava Bertoše, znanstvenoj posebnosti, izdašnosti i darežljivosti njegova integralnog stručnog i ljudskog angažmana, koji su decenijski utjecali na generacije studenata, znanstvenika, na kulturnu javnost ovog i šireg podneblja, navest ću četiri njegova krucijalna donosa prema sudu akademika Petra Strčića: Istru je objasnio Istri, Hrvatskoj je objasnio Istru, Istru i njezinu multikulturalnu, ali i hrvatsku komponentu objasnio i talijanskoj povijesnoj znanosti i konačno, u hrvatsku je historiografiju unio nova strujanja zapadnoeuropske, napose francuske i talijanske povijesne znanosti, proširio ih novim temama i metodološkim postupcima."
To je bila završnica moga Prijedloga za dodjelu Nagrade Grada Pule prof. dr. sc. Miroslavu Bertoši davne 2005. godine. No, Prijedlog nije usvojen. Moje razočaranje i stid išli su do neba, a to neshvatljivo saznanje prenijeti Miroslavu Bertoši bilo mi je jedno od najtežih razgovora ikad. Saslušao me je pažljivo i rekao - OK. A na moj zamolbeni prijedlog da idemo s istim i naredne godine odgovorio je - Možemo! Bez lamentacije, bez povrijeđenosti, bez propitivanja krivice i pravice, gospodski ženerozno! Takovog ga znam i pamtit ću ga dok me ima. Jer i pored svih blagodati koje je darivao, njegova uspravnost, fajterski duh neposustajanja i neodustajanja, imago su njegove ljudske vertikale. Usvojila sam to kao pouku i životni stav. Drago važno "prepoznavanje" čovjeka koji se strastveno i doživotno predao znanstveno-istraživačkom, znanstvenonastavnom i javnom radu događa se, također kao nezaborav, onoga trenutka kad je Miroslav Bertoša imenovan za prvoga konzula Republike Hrvatske u Trstu, i kad je svečano otvoren Hrvatski konzulat te 1996. godine na Largo Bariera Vecchia. Sama vijest uzburkala je prijatelje i suradnike, koji su uz želju i privolu našeg prvog konzula, suradnički pripremili reprezentativnu izložbu crteža Renata Percana, tog samovoljnog "zatvorenika" u Medulinu decenijama izvan doticaja s izvanjskim svijetom i životom, upravo u Konzulatu. Bili su to Tonko Maroević, Miro i Sonja Sinčić sve uz pomoć Regine Percan. Izbor radova, likovna oprema i postav u negalerijskom prostoru bili su moje zadovoljstvo i zadaća. Renato je prekinuo svoj izolacionizam pun straha i treme, Tonko je maestralno dvojezično otvorio izložbu pred biranom hrvatskom i talijanskom publikom, naš je konzul briljirao. No, svečanost se nije ni okončala, već smo s uzbuđenim i zabrinutim Renatom hitali na drugu destinaciju. U Pulu, u tadašnju Galeriju Diana u Gradskoj palači, na promociju grafičke mape "Tijesna zemlja", ponovno Renata Percana u izdanju Reprezenta iz Buzeta, nakladnika i prijatelja, književnika i novinara Miroslava Sinčića sa suprugom. Dvostruko se slavlje iz našega Konzulata i od našeg prvog konzula RH u Trstu, Miroslava Bertoše, prelilo i na brojnu pulsku publiku, s dvije reprezentativne izložbe crteža i grafika, u jednom danu u dvije države i dva grada. I opet i za kraj! Dostojanstvenost našeg konzula, Miroslava Bertoše snažno je obilježila - ne samo taj dan.
Jelena Lužina: La longue durée – ili, u prijevodu – dugo trajanje!
Teatrologinja i književnica Jelena Lužina dugi niz godina surađivala je s Miroslavom Bertošom.
- La longue durée – ili, u prijevodu – dugo trajanje! To nesporno jest ne samo točna već i ključna sintagma koja determinira Miroslava Bertošu: kao profesionalca bez premca, intelektualca bez obala, "visokokalibriranog" pisca rijetke imaginacije i apsolutno senzacionalnog "rukopisa"" (znanstvenog i književnog), samozatajnu i časnu personu "staroga kova"... Moj bi Vojnović rekao "Conte"! Naime, jedan od onih – uistinu rijetkih – koji su svoju dionicu na ovome svijetu odradili savršeno: na svim poljima i u svakom pogledu. Pojasnit ću, za one koji eventualno ne znaju: ona francuska sintagma iz prve rečenice (la longue durée), naoko poetična i lirična/sentimentalna alegorija (poglavito u ovakvom oproštajnom kontekstu!), zapravo je stroga i nadasve ozbiljna metodološka formula(cija). Koju su u njegovu znanost – a bio je, znamo, povjesničar plus ultra! – uveli slavni francuski "analisti": lucidni, ludo hrabri i odgovarajuće radikalni historici koji su vlastitu znanost – navodno sakrosantnu "učiteljicu života" – uspjeli natjerati da na svijet pogleda i nekim drugim/drukčijim očima. Ili su joj, pojednostavljeno, ozbiljno "zaljuljali" empirističke ("pozitivističke") temelje, iskopane još od Tukidida... Miroslav Bertoša jedan je od prvih, možda čak i doslovno prvi hrvatski povjesničar koji je promptno optirao za metodu "dugog trajanja". Kako? Otvorite ma koju od njegovih knjiga i vidjet ćete, odmah.... Čitaju se na dušak. Poput krimića, govorio je moj profesor književne teorije Milivoj Solar. Čak i "najvoluminozniju" od svih – "Istra: Doba Venecije" (780 stranica) – nećete ispuštati iz ruku. Svojim iznimnim ulogom u "svakojaku" povijest, vrlo je ozbiljno zadužio ne samo Istru i Hrvatsku...
Davno, prije kojih tridesetak godina, Miroslav Bertoša otkrio mi je slavnog Fernanda Braudela, naime njegovu kapitalnu knjigu o Mediteranu, objavljenu 1985. Poslije sam ga zadirkivala kako mi je ta knjiga "spasila" sveučilišnu karijeru: naime, naučila me o povijesti (kazališnoj) misliti i govoriti asocijativno, Krleža bi rekao "u tangentama", moji studenti su govorili "otkačeno"!
Poznavala sam ga dulje od šezdeset godina. Neko smo vrijeme zajedno radili na davnašnjoj Pedagoškoj akademiji, godinama smo bili aktivisti Čakavskog sabora... U jednoj od svojih posljednjih knjiga napisao mi je: "...s beketovskim sjećanjem na divne dane... U Beckettovoj drami 'Divni dani' – 'apsurdnoj' (po definiciji), drami u kojoj se 'ništa ne događa'... – na samom kraju drugog čina oglašava se muzička kutijica... La longue durée..., zaključila je svoje sugestivno prisjećanje Lužina.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
