Katalin Ladik, mađarska pjesnikinja, glumica i multimedijalna umjetnica: Kakvo je društvo, takva je i umjetnost

Katalin Ladik (Snimio Dejan ŠTIFANIĆ)

Teško je opisati, odnosno sažeti što je sve Katalin Ladik. Pri susretu na Sa(n)jmu knjige u Istri odmah je bilo vidljivo da je riječ o svestranoj osobi, nadahnutoj autorici, inspiriranoj za razne vrste umjetnosti, ali koja za sebe kaže da je prije svega pjesnikinja. Premda je ta njezina definicija pjesništva puno šira i opširnija od klasične pjesnikinje.

Katalin Ladik rođena je u Novom Sadu 1942. godine. Mađarska je pjesnikinja, glumica, performativna umjetnica. Posljednjih dvadesetak godina živi između Novoga Sada, Budimpešte i Hvara. Raspon njezina stvaralaštva pokriva književnost, glumu, stvaranje i interpretaciju eksperimentalnih zvukovnih kompozicija i radio-igara, fonetičku i vizualnu poeziju, happeninge, performanse, akcije i mail art. Obilježava je istraživanje jezika vizualnom i vokalnom ekspresijom, ali i pokretom i gestom. Objavila je 19 samostalnih zbirki poezije i jedan roman na mađarskom jeziku, te 12 zbirki pjesama u prijevodu na srpski, hrvatski, francuski, talijanski i engleski jezik.

Svojim je eksperimentalnim i provokativnim umjetničkim djelovanjem obilježila prostore bivše Jugoslavije.

- Pjesnikinja sam i multimedijalna umjetnica. Ovo je drugi put da sam u Puli, prošla sam Pulom, nažalost nakratko s filmom Lordana Zafranovića "Ujed anđela" tijekom Filmskog festivala. Pitate me što sam primarno? Rekla bih da sam pjesnikinja, a i multimedijalna umjetnica. Trudim se proširiti granice poezije, da poezija osim samih riječi, osim same recitacije, sadrži i glazbeni dio, onaj likovni, jer meni i likovni radovi služe kao partiture za zvučnu poeziju. To je posebna vrsta kazivanja poezije, sadrži i neko recimo pjevanje koje to nije, razne zvukove, ponekad i onomatopeju. Volim se poigrati umjetnošću. Kad sam to počela raditi bila su drukčija vremena i to je bilo nešto posve novo. Umjetnošću se bavim od 1962. godine, željela sam napraviti neki iskorak u poeziji. Nije ženama uvijek bilo lako pisati poeziju, stvarati umjetnost. Ni tada nisam pisala poeziju koja se očekuje od žena, onu blisku rodnoj grudi, osjećajnosti, majčinstvu i opisima prirode i slično, kao centripetalnim silama što pokreću svijet. Već krajem 60-ih godina stvarala sam vizualnu poeziju, s nekim naznakama performansa već i prilikom samoga čitanja. U svojim sam performansima koristila glas, glazbenu i vizualnu umjetnost, spoj svega toga na razne načine. Volim radost i iskrenost u stvaranju, nikada se nisam osvrtala na trendove, kaže ova istaknuta glumica.

Ističe da se ne smatra ni glazbenom ni likovnom umjetnicom, da je sve to dio poezije, njezin je izbor uvijek bila poezija, te da je zvučna poezija način izražavanja i stanja unutar društva svugdje oko nas.

Kada je počinjala svoju karijeru, gramofoni i gramofonske ploče imali su veliku ulogu, a navodi da i ih i dalje voli, kao i da je sve više u modi taj povratak retro stilu. Iz današnje su perspektive zlatne sedamdesete i osamdesete godine, pa i rockabilly stil vrlo aktualni, čini se sve više i više. Zvučna poezija nije nastala samo za glasno izvođenje, ona služi i za iskazivanje emocija na najbolji način, a za raditi sve to potrebna je velika koncentracija, te uz jogu i slično uspijeva postići koncentraciju potrebnu za izvođenje tako zahtjevnih performansa, za što je publika na Sajmu bila iznenađena snagom viđenog.

Na pitanje kakvo je danas stanje u umjetnosti, odgovara da umjetnost uvijek korespondira s aktualnim trenutkom, da je umjetnost uvijek bila i bit će preslika stanja unutar društva, da je to odraz svega onoga što se dešava.

- Umjetnost nam je kao i društvo, kazala je. - To je čista preslika aktualne situacije, kako kod nas, tako i u svijetu. Kakvo je društvo, takva je i umjetnost, smatra Ladik.

Ivana Peruško, moderatorica programa koja ju je predstavila na Sajmu, definirala ju je neoavangardnom institucijom, kazavši da je, između ostalog, bila inspiracija i Marini Abramović.

- Biti umjetnica u bivšoj Jugoslaviji šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća nije bilo lako, bila je to dosta patrijarhalna sredina. Tu svoju borbu nazivala sam bijeg unaprijed, žena je tada imala drugorazredni položaj, bilo je tu i kazni. Nekad sam imala fini uredski posao u banci, lijepo radno vrijeme, redovnu plaću, ali tada sam se umjetnošću mogla baviti samo vikendom. No, htjela sam se više posvetiti umjetnosti i na taj sam način ohrabrivala i druge žene da se počnu time baviti, nisam htjela biti podložna društvenim normama. Imala sam dijete, bila razvedena, pitala sam se kako izraziti vrisak nezadovoljstva. Stoga sam se trudila kreirati svoj stil, nastojati se izboriti za svoje mjesto pod suncem. Nisam bila slobodna umjetnica, bila sam u stalnom radnom odnosu pri Radiju Novi Sad, a kasnije u mađarskom pozorištu u Novom Sadu, sve do mirovine. Pratila sam što se događa u Europi, glazbu i druge vidove umjetnosti, nije bilo lako, ali drago mi je da nisam odustala. Kolektivnu sam podsvijest bazirala na kriku, boli, radosti, ljubavi i magiji, a čovjeku je potreban neki okvir unutar kojeg će pronaći sebe, unutar kojega će stvarati i biti sretan. Sadašnjost je i odraz čežnje i nade, ali i više od toga. Ono što radim činim da bih pokazala ljudima što je sve moguće stvarati, da mogu ispitati svoje granice i da se treba usuditi vjerovati u sebe i svoje sposobnosti, kaže Katalin.

Najpoznatije su joj zbirke poezije "Ballada az ezüstbicikliről" ("Balada o srebrnom biciklu") iz 1969., "Elindultak a kis piros bulldózerek" ("Krenuli su mali crveni buldožeri") iz 1971., "Mesék a hétfejű varrógépről" ("Priče o sedmoglavom šivaćem stroju") iz 1978. i "Ikarosz a metrón" "Ikar u metrou") iz 1981.