Preteška tema koja povlači za sobom nebrojeno mnogo filozofskih, teoloških, medicinskih, zakonskih, ali prije svega moralnih i ljudskih pitanja, posljednjih je tjedana, a posebno dana postala žarište zanimanja svih medija, ali i građana, a još više malograđana. I ne bi je gotovo ništa izdvajalo od mnogih drugih tema, unatoč interesu svih medija u državi, a silom prilika i izvan nje, da zapravo nije riječ o nečemu duboko privatnom, pa i najintimnijem mogućem - životu u tijelu jedne žene.

Mirela Čavajda, ime koje se prethodnih dana spominje s razlogom, ali nažalost češće u posve neljudskom i neprihvatljivom kontekstu, trudnica je koja je, kako je javnosti već poznato, u šestom mjesecu trudnoće saznala da dijete koje raste pod njezinim srcem ima tumor. Smatrajući to ispravnim činom, odlučila se na prekid trudnoće. I u tom trenutku jedne sasvim osobne i isključivo intimne odluke, sručila se na nju lavina hrvatske realnosti u liku razularene svjetine koja bi (samo da može!) čitavu državu u najmanju ruku pretvorila u jedan veliki, krvavi srednjovjekovni trg s beskonačnim giljotinama. Neka se nađe po jedna za svakoga tko se sa svjetinom ne slaže.

Ne ulazeći u osobna, filozofsko-teološka ni medicinsko-znanstvena mišljenja i stavove o početku života, načinu njegova življenja, pa i okončanja, ne mogu se ne osvrnuti na (ne)ljudsku spremnost da se onoga tko je, metaforički i doslovno na tlu, još jednom dobro iscipelari. Slučaj Čavajda još jednom je dokazao gaženje pojedinca, žene u najranjivijem mogućem trenutku njezina života, bez imalo preispitivanja priziva savjesti.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, hrvatski građani, na popisu stanovništva iz 2011. godine, izjasnili su se kao vjernici u nevjerojatnom postotku, nešto višem od 90 posto. Od toga je 86 posto bilo rimokatolika. Kad bismo vjerovali da je riječ o postotku koji se vodi Kristovim riječima "Ne sudi da ti ne bude suđeno", onda ovog, ali ni brojnih komentara koji kolaju uglavnom društvenim mrežama, ne bi ni bilo. Nažalost, stvarnost je nešto sasvim drugo. "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen", rekao je svojevremeno Isus, ali nije ni mogao sanjati da će se hrvatske moralne nakaze, glumeći vertikale, prepoznati kao bezgrešne.

Čim se u aktualnom slučaju Čavajda, koja je intimnost svoje odluke bila prisiljena staviti pod lupu javnosti, po prvi put spomenuo prekid trudnoće, na noge su poskakali doslovno svi dežurni moralisti, pa su, umjesto da se suzdrže osude, ne samo bacili kamen, nego i cigle, gromade, pa i goleme stijene verbalnog i moralnog tereta. Čak su i žene koje su Mireli Čavajda iskazale podršku, bez obzira jesu li prošle neko slično traumatično iskustvo ili ne, hladnokrvno ili uzavrelo, zajedno s Čavajdom, u brojnim komentarima proglašene ni manje ni više nego - ubojicama.  

Po dobrom, starom i primitivnom balkanskom običaju, masa se po tko zna koji put osjetila p(r)ozvanom bez pitanja i odgovora osuditi nečiju intimnu odluku i bez problema ponovno uskočiti u tuđe gaće, čim se ukazala prilika. Sve mahom 'veliki vjernici', licemjeri poput onih farizeja i pismoznanaca kojih se i sam Isus grozio. Pozivajući se na izjednačavanje prekida trudnoće s ubojstvom, bez uvida u ikakve medicinske i(li) zakonske iznimke, samoprozvani moralni pravednici koji uglavnom pohode crkvene zgrade da vide tko se kako obukao, a ne da smisleno sudjeluju u kolektivnim molitvama, zaboravljaju da je prva vjeronaučna lekcija posvećena slobodi. Oni, balkanski vjernici veći od pape koji radije nose zlatni križ oko vrata nego empatiju u srcu, nesvjesno ili svjesno ruše humanost onih koji bi po svojoj naravi ili odgoju trebali i morali biti suosjećajni i milosrdni prema drugome uskraćujući mu, paradoksalno, upravo njegovo temeljno ljudsko i vjersko pravo - slobodu.

Emotivno pismo koje je prije dva dana objavila Mirela Čavajda, žena koja je, a napisat ću ovo kao žena i majka, u nezamislivo nezavidnom i strašnom položaju, još jednom osim osobnog bola pokazuje i sporost svih onih u zdravstvenom sustavu koji su se trebali i koji bi se u budućnosti trebali baviti pravom na slobodu izbora, jer ovoj ženi ni vrijeme nije bilo naklonjeno.

"Možda bi neka druga majka odlučila drugačije. Tko sam ja da joj sudim? Svatko ima pravo na svoj izbor", napisala je Mirela Čavajda, ali čut će je samo one žene kojima je njezina bol zamisliva i koje njezine suze diraju.

Je li ovaj kolektivni linč koji će još nekoliko dana trajati na društvenim mrežama samo još jedna poruka sustavu ili pojedincima koji se radije priklanjaju kolektivnim stavovima, a ne kritičkom mišljenju u gabaritima zdravog razuma, konačan trenutak da se stvari počnu mijenjati, ili samo jedna od tema koje su silom prilika ušle u javni prostor, do neke nove Mirele?

Postoje žene koje rađaju djecu, ali ih zanemaruju, zlostavljaju i ostavljaju, a sustav nerijetko šuti. Postoje i žene koje ne mogu biti biološke majke, ali mogu pružiti dom, a sustav se trudi maksimalno im to otežati. Žene poput Mirele Čavajda, u svojoj situaciji koja je sve samo ne sretna, konačno zaslužuju barem onaj minimum teško shvatljivog, a još teže izvedivog ponašanja, a to je prestanak osuđivanja. Jer, na kraju krajeva, tko god u ovom slučaju imao ili nemao priziv savjesti, ona je ta koja će živjeti sa svojom odlukom, a ne frustrirana masa kojoj njezin slučaj služi samo kao popunjavanje viška vremena za ekranom.

I sasvim suprotno od teze da vrijeme sve liječi, ono je ovdje, osim sustava, odigralo ulogu najvećeg neprijatelja. I, dakako, ljudi koji bi radije živjeli u tuđim gaćama nego da operu vlastite.  

Povezane vijesti

• Nema zadaće, nema treninga
• Hvala, druže direktore!
• Povijest (ni)je učiteljica života