Čijim će stopama Miroslav Škoro u predsjedničku kampanju: onim ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog ili onim francuskog predsjednika Emmanuela Macrona? Zelenski mu je puno bliži kao glumac i zabavljač što je po svom habitusu, opredjeljenju te umjetničkom izričaju i sam Škoro. No, čovjek koji je napisao i izveo kultnu hrvatsku pjesmu - "Ne dirajte mi ravnicu" - na sceni nije tek šoumen. On nije samo bivši konzul i saborski zastupnik HDZ-a. Škoro je polivalentan: osim što pjeva, on je i pisac, i skladatelj, i komičar, i glumac, i inženjer, i ekonomist, i doktor znanosti. Sam priznaje i da je biznismen, ulagač koji legitimno radi za profit. Konačno, uostalom, da Hrvatska ima predsjedničkog kandidata koji dolazi iz realnog sektora.

Socijalist i nacionalist

S druge strane, one nasuprot Zelenskom koji poput njega zagovara usku isprepletenost predsjednika, naroda i vlasti, pojavljuje se teza o "Škori kao hrvatskom Macronu". Ona izgleda neuvjerljivo, nepovezano i besmisleno. "Škoro kao hrvatski Macron" zvuči kao oksimoron. I doista, na prvu loptu i s površnom percepcijom, stvarno nema jasne poveznice između bivšeg francuskog socijalista i hrvatskog nacionalista. Dok je Macron napredan, liberalan i proeuropski orijentiran, Škoro je za neke retrogradan, pogleda više usmjerenog unazad nego unaprijed, više na krivu nego na pravu stranu. To je, pak, više stvar osobnog dojma i percepcije, nego činjenica.

Škoru se, dakle, u nekim aspektima opravdano povezuje s ukrajinskim predsjednikom Vladimirom Zelenskim. Ključna poveznica je sadržaj njihovih politika: poruke su im populističke, jednostavne, kratke, lakopamtljive i primamljive nezadovoljnim i frustriranim biračima. Ako Škoro političke ideje crpi od Vladimira Zelenskog, model kojim želi zagospodariti hrvatskom desnicom neodoljivo podsjeća na Macronov politički uzlet na francuskoj ljevici.

Postoji, naime, jedan scenarij po kojem će Škoro - s predsjedničkim izborima tek kao usputnom stanicom za dolazak ujedinjene i drugačije desnice na vlast - politički gaziti po Macronovim stopama. Škoru i Macrona, naime, štošta spaja pa tako i okolnost da su pripadali strankama koje su napustili: Macron socijaliste, Škoro HDZ. Macron je u ranoj fazi 2017. godine postao francuski predsjednik iako iza njega nije stajala neka mainstream stranka. Isto tako Škoro predsjednikom namjerava postati bez zaleđa neke od vodećih hrvatskih stranaka. Macron se do vrha Francuske uspeo strmim stepenicama tamošnje politike zahvaljujući moćnom pokretu En Marche. Škoro, vrlo slično, na hrvatski politički Olimp želi doletjeti na krilima podrške postojeće desnice koja nema obilježja stranke, već
će ga prije podržati kao pokret sličnomislećih, ali razbacanih po raznim grupicama.

Izranjavali KGK

Kad je Macron postao predsjednik, pokret En Marche je odmah preoblikovan u stranku La Republic En Marche koja je na skorim parlamentarnim izborima osvojila većinu. U samo godinu i nešto više Emmanuel Macron je postao francuski predsjednik, a njegova stranka vodeća u francuskom parlamentu. A Miroslav Škoro? I njegov će se neformalni pokret, ako on postane hrvatski predsjednik, transformirati u stranku. Ona će na parlamentarnim izborima, koji slijede brzo nakon predsjedničkih, realno tražiti pobjedu. Iz ovog scenarija proizlazi da između Macrona i Škore postoji jaka podudarnost u načinu osvajanja vlasti, s tom razlikom da Škoro gazi Macronovim utabanim putem, a ne obrnuto.

Ono što će Škori ići u korist kad na predsjedničkim izborima krene u borbu s Kolindom Grabar Kitarović za isto ili slično biračko tijelo, ići će mu u korist i kad se njegova politička opcija, ako postane predsjednik RH, već transformirana iz pokreta u neki noviji i drugačiji stranački oblik, pojavi na parlamentarnim izborima kao jaka i respektabilna snaga. Prvo na čemu Škoro, dakle, već sada može poentirati je generalna percepcija da su etablirane, konvencionalne stranke korumpirane, da im birači, zasićeni negativizmom koje emitiraju, sve manje vjeruju, a da one nisu nositelji nikakvih novih vrijednosti; drugo na čemu Škoro također može poentirati i što mu trenutno najviše ide u prilog nevjerojatne su afere Plenkovićevih ministara: počelo je s Tolušićem, nastavilo sa Žalac, dramatičnost dobilo s Marićem, dok se za eskalaciju pobrinuo Kuščević. Njih četvero su ubili predsjedničku kampanju Kolinde Grabar Kitarović. Kao da su teškom artiljerijom tukli po njezinim položajima.

Izranjavali su KGK, osakatili je nanoseći joj direktnu štetu i prije nego je formalno najavila svoju kandidaturu koju bi trebao podržati nepotizmom, sukobom interesa i kriminalom izranjavani HDZ. Tako je vodeća hrvatska stranka unaprijed kompromitirala kampanju svoje kandidatkinje koja iz bunara loših događaja mora isplivati s teškim utezima omotanim oko svojih nogu i onda s velikim zaostatkom pobijediti u neravnopravnoj utrci u kojoj joj je glavni konkurent u međuvremenu odmaknuo predaleko.

Lažna zastava

Recentni događaji otvaraju put k mogućoj pobjedi opravdano ambicioznom Miroslavu Škori. Taj pjevač, skladatelj, glumac i biznismen nije naivan ili bezazlen tip. Još manje je njegova kandidatura rezultat nekog trenutka kad ga je prebacilo. Radi se o dobro osmišljenom političkom projektu gdje se što manje bitnih elemenata želi prepustiti slučaju. Upravo zato bilo bi suludo ne zapitati se nisu li afere plasirane protiv Plenkovićevih ministara ustvari lažna zastava, false flag, kao igre u
špijunskom ratu gdje se prava pozadina nekih događaja razotkriva kasnije, naknadno, kad se vidi efekt koje su trebale izazvati.

Sve ovo otvara prostor za Miroslava Škoru da se u ključnom trenutku i s drugačijom platformom
nametne kao novi lider desnice koji će u ratu s HDZ-om za taj politički prostor nastojati okupiti i okrupniti sve što je desnije od centra. Ako Škoro, podržan od brojnih desničara koji samostalno ne mogu dovoljno kvalitetno artikulirati svoje politike, pobijedi na predsjedničkim izborima, taj bi se kapital formaliziran u neku novu stranku mogao pretočiti u parlamentarne izbore. Isto je napravio i Emmanuel Macron, zahvaljujući kojemu bi Hrvatska mogla dobiti Miroslava Škoru.