Osim što su mnogima bile nezaboravne iz nekih subjektivnih razloga, osamdesete godine prošlog stoljeća bile su prepoznatljive po mnogočemu. Još uvijek pamtimo vrhunce mnogobrojnih uspjeha neponovljivih sportaša i timova bivše Jugoslavije, nedostižnost glazbenih uradaka u pop i rock pravcima, ali i na suprotnoj strani urušavanje neodrživih sustava čiji je pad bio svojevrsna kruna desetljeća političko-društvene klime diljem Europe, pa i šire.

Sjećamo se i (srećom!) neponovljivih modnih izričaja, trendova šminkanja čija se inspiracija valjda pronalazila u bojama perja rijetkih vrsta papiga, a uzori frizura ležali su u nestašnom igranju s utičnicama. Jer, žene čija kosa nije bila spržena minivalom (čije je isparavanje brutalno grizlo za oči!) i natapirana do neslućenih visina te po mogućnosti u narančastoj boji, jednostavno nije bila "in". A i muškarci nisu zaostajali za trendovima; slijedili su ih u stopu, umišljajući valjda da su dio grupe "The Europe", a vječne fudbalerke do danas su se zadržale još jedino na glavama generacija teških nostalgičara. Baš kao i dobri, stari, izblijedjeli jeans.

Međutim, bilo je to na našim prostorima desetljeće u kojem je, osim za modni ukus, vladao i deficit brojnih namirnica, automobili su točili gorivo na par-nepar, a nekim čudom nismo hodali prljavi, premda smo vrijeme mahom provodili vani, u prašini, pa i blatu, a nedostajalo je, između ostalog, i deterdženta za pranje rublja.

U potrazi za kaputima, trapericama, torbicama, štiklama, ali i brojnim primamljivim prehrambenim proizvodima, u kupovinu se putovalo u susjedne države. Kako se sa sjevera i istoka Hrvatske, ali i iz Vojvodine uglavnom odlazilo u Mađarsku, tako se iz ovih krajeva išlo u Trst. Nezaboravne su anegdote koje i dan-danas rado prepričavaju ljudi koji su autobusima odlazili preko granice u ranim jutarnjim satima u jednoj odjeći, a poslijepodne bi se vraćali prekriveni slojevima kupljenih hlača i jakni, uvjeravajući carinike da nemaju ama baš ništa za prijaviti.

Tijekom osamdesetih, brojni siromašni Poljaci dolazili su na naše tržnice prodavati sve i svašta za sitan novac (dvije-tri crvene novčanice!); kako bi rekli ljudi, od igle do lokomotive. U međuvremenu, u desetljećima koja su uslijedila, Poljska nas je u brojnim aspektima prestigla na stazi razvoja. Iako smo se na karti svijeta nametnuli i kao poželjna turistička destinacija, na tom polju opasno nam konkuriraju i mnoge zemlje koje su se grani turizma ozbiljnije okrenule tek posljednjih godina.

Usprkos obrambenom ratu u kojemu smo se našli početkom devedesetih, a od čijeg je završetka prošlo 27 godina, nismo uspjeli ostvariti san da postanemo druga Švicarska, iako smo imali na raspolaganju adute koje jednostavno nismo iskoristili. Trideset godina za povijest je sitnica, ali u našem slučaju ogroman i nepovratan gubitak vremena. U mnogobrojnim stavkama smo na dnu lista Europske unije.

Stigli smo u 2022. godinu i to nakon dvije godine gospodarskih, kadrovskih i ostalih gubitaka, s ponovnom nadom da će nas spasiti samo turistička sezona. Donekle, i bi tako. Donekle. S inflacijom, ne do grla nego preko glave, ali i novom recesijom na vidiku, premda su upozorenja stručnjaka stizala na vrijeme poput neonskih reklama iz starih filmova, čekamo nezapamćeno neizvjesnu jesen. Rusko-ukrajinski rat nije olakšao situaciju, kao ni najave već spomenute Poljske o odlasku iz EU, a ni njezin potencijalni oružani sukob s Rusijom koji dovodi u pitanje i doslovnu buduću sigurnost života i na ovim prostorima.

I ono što je za nas trenutno najvažnije: cijene hrane, energenata i ostalih troškova probile su sve moguće psihološke i ine plafone, osim one na našim platnim listama. Uvođenje eura kao službene valute zapravo i neće promijeniti puno toga, osim svijesti o tome da su nam plaće, a i mirovine, ispod svake razine dostojanstva. Iako bi aktualni paketić Vladinih mjera trebao privremeno zauzdati rast cijena ulja, brašna ili šećera, čak i ovako granično postavljene cijene su jednostavno previsoke za standard prosječnog stanovnika.

Pravi paket mjera bio bi pristojno podebljanje budžeta građana koji bi zasigurno, možda ne i zaustavio, ali svakako smanjio odljev radne snage u usponu, odnosno mladih i obrazovanih ljudi u druge zemlje. Podsjetimo se, čak i nakon što su u našem susjedstvu lire otišle u povijest, talijanska plaća za medicinsko osoblje srednje stručne spreme još prije dvadesetak godina iznosila je oko dvije tisuće eura. Ali, ne brinite, dosegnut ćemo i mi takav iznos nakon Nove, ali 2167. godine.

I, kako se povijest ponavlja, tako ćemo, čini se, i mi polako obnoviti stare kupovne navike iz osamdesetih. Možda nam, doduše, nitko neće podijeliti točkice niti ćemo stajati u redu za crni kruh prije zore, ali ćemo sigurno jednim dijelom biti ponukani, a možda i primorani, potegnuti preko granice po potrebne zalihe.

Fascinantno je promatrati hrvatski napredak u krivom smjeru. A recept je bio sasvim jednostavan: sanirati ratne rane i okrenuti se budućnosti u kojoj smo mogli dobro zarađivati i dobro trošiti novac u svojoj zemlji. Ovako - vidimo se u Trstu!

Povezane vijesti

• Kako se nekad šopingiralo u Trstu
• Hrvatsku nastavu u Trstu pohađa 58 učenika
• Ujediniti udaljenosti kroz tribinu i umjetnost