PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO
Važno je pronaći rupu!
Ilustracija
Hrvatsku brojni stranci nazivaju komadićem raja na zemlji. I, zamislite, taj čudesni komadić je naš. Naš! Nekoć pakao rata, pretvorio se u potencijalni raj za sve građane.
Nakon četverogodišnjih potoka krvi koje je prolila jedna čitava mladost, konačno smo u slobodi mogli prodisati i početi živjeti životom kojega su naši preci sanjali stoljećima. I onda se dogodila - politika.
Taman kad smo mogli započeti graditi državu odnosno domovinu i u njoj privredu, kuće, stanove, škole, bolnice, vrtiće i druge važne ustanove na novim temeljima i postati, kako su to mnogi govorili, "druga Švicarska", mi smo od Švicarske u trideset godina uspjeli iskopirati samo rupe; one koje Švicarci imaju u siru, mi smo načinili svojom sirovošću i upleli u sve moguće zakone, samo da bismo sva pravila civiliziranog života prilagodili balkanskom načinu. Jer, što je drugim narodima sramota, nama je većinom ponos. I obratno.
No, da nas priča ne odvede prema krivim rupama, o kojima ne smijemo više ni misliti, a kamoli govoriti ili pisati, one, u Hrvatskoj benignije rupe - u zakonima - toliko su izbušile kompletan sustav da na svijetu više nema igle koja bi takve poderotine mogla pokrpati.
Najveća razdrljenost sustava teško se može izdvojiti na jednome mjestu, jer jedan segment društva vuče drugi. Bez novca živjeti ne možemo. Naravno da on nije i ne bi smio biti najveća vrijednost, no činjenica je da osmijeh ne plaća grijanje zimi, jer sve i da je tako, u mjesecima koji su pred nama ne bi bilo dovoljno ni umirati od smijeha. Najčešći izgovor koji slušamo od političara jest taj da novca jednostavno nema. Iznosi, međutim, koji se mogu povući iz bogatog europskog zagrljaja često nam ostaju nedostupni i radi vlastite aljkavosti. Kao da smo pred švedski stol potjerali nekoga da nam donese obrok, a taj se ne vrati ni s mrvicom, a kamoli sa zalogajem!
Nedavni napad na bivšu saborsku zastupnicu, osobu s invaliditetom, koju je u njezinom vlastitom stanu napala i ozlijedila sada već bivša njegovateljica, odnosno osobna asistentica, angažirana privatnim kanalima, otvorila je niz pitanja koja zjape i vrište u našem društvu već desetljećima. Uz nedvojbeno i bez fige u džepu otvoreno zalaganje za nultu stopu tolerancije na nasilje, ovaj slučaj je taj niz pitanja u oku javnosti rastvorio kao ogromnu lepezu koja se više ne može zadržati u rukama.
Jedno od njih je i pitanje plaća osobnih asistenata. U najavi je novi zakon o osobnoj asistenciji koji, kako čujem, ne obećava svijetlu budućnost ni asistentima, a ni onima o kojima oni skrbe - osobama s invaliditetom. Ostaje za vidjeti koliko će sustav socijalne skrbi imati sluha kada se bude odlučivalo i o tome kome će asistenti i pod kojim uvjetima biti "dodijeljeni".
I kao da sama nemoć osoba s invaliditetom i njihovih obitelji koje su prisiljene kopati i pronalaziti ako treba i famozne rupe u zakonu kako bi pronašle pomoć (pošto se već sustav ne trga raditi u njihovu korist) nije dovoljna, tako će se sustav, sigurna sam, pobrinuti da (ne) bude dovoljno novca za one o čijoj su skrbi i pomoći ovisni.
Sadašnje stanje izgleda ovako: osobni asistenti velikoj većini korisnika na raspolaganju su na pola radnog vremena za plaću od "vrtoglave" dvije tisuće kuna. Ponavljam - dvije tisuće kuna! U državi u kojoj takav iznos jedva može pokriti golu stanarinu u podstanarskom stanu, sustav se pobrinuo "nagraditi" asistenta takvim primanjima. Pojedinim korisnicima omogućen je i asistent na puno radno vrijeme i to s fiksnom plaćom od četiri tisuće kuna, ali takva je praksa uglavnom iznimka. Jer, ako osoba može, recimo, sama pritisnuti gumb na svojim elektromotornim kolicima, smatra se da glavni uvjet za dobivanje asistenta na puno radno vrijeme nije ostvaren!
Cjelokupan sustav prepun je rupa, no čini se da nijedan nije "izbušen" kao što je to sustav socijalne skrbi. Smatra li se pritisak prsta nepokretne osobe na elektromotorna kolica izjednačenim s mogućnošću brige za sebe četiri sata dnevno više, onda smo u još većem blatu nego što smo mislili, iako se čini da dubljeg ponora nema. Ako k tome pridonesemo troškove invalidskih kolica i drugih ortopedskih pomagala čije su cijene astronomske, a koja se također odobravaju po vrlo neobičnim kriterijima, uz česte prethodne odbijenice, ulazimo u jedan vrlo duboki začarani krug. A u njemu leži jedan od uzroka zbog kojega ljudi u potrebi ne znaju kome se obratiti za pomoć.
Osobnog asistenta je, posebno u današnje vrijeme, strahovito teško pronaći, jer iza njega mora stajati osoba koja s punim poštovanjem ulazi u tuđi prostor i koja u životu korisnika, pa i njegove obitelji, mora sudjelovati s ogromnom ponudom povjerenja, poštenja i tolerancije. No, ako takvu osobu ne pronađu i kada to život od njih traži, ljudi u nuždi okreću se prvom najlakšem rješenju i nerijetko plaćaju takve usluge iz vlastitog džepa.
Love ima, ali ne za sve! Ovdje se novac dijeli nimalo robinhudovski. Uz financiranje svega i svakoga uz upitne kriterije i, naravno, šakom i kapom, onima koji su najpotrebitiji očito preostaje samo da se pobrinu - sami za sebe.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
