Ne znam jeste li i kad imali prilike putovati autocestama sjevera Italije, međutim kad god da se to dogodilo siguran sam da su vam u sjećanju ostale nepregledne kolone kamiona šlepera koje, osim u ono vrijeme vikenda i praznika kada im je to zakonom zabranjeno, u svim smjerovima danonoćno putuju njima.

Naravno radi se o gospodarski najrazvijenijem području susjedne nam države u kojoj ni recesija s kojom se Talijani po n-ti put gledaju u lice nimalo ne utječe na utisak koji se već i tijekom pukog prolaska kroz nju mora steći, a to je da se radi o regiji u kojoj se vrlo intenzivno proizvodi i stvara.

Šleperi pokraj kojih se satima vozite, a koji sudeći prema registarskim oznakama dovoze i odvoze sirovine i proizvode u gotovo "pola Europe", prvi su temelj takvog zaključka koji će samo potvrditi slike hala i industrijskih postrojenja koje će uslijediti približavanjem gotovo svakom malo većem naseljenom mjestu. Ta slika prostora na kojem se radi i stvara počinje se pri povratku doma polako rasplinjavati već na raskrižju autoceste kod nekad popularne Palmanove, a onda sve više nestajati s približavanjem Trsta i talijansko-slovenske granice.

Do dolaska na Kaštel ili Dragonju i ulaska u Istru zaboravili ste i na šlepere i na proizvodne hale, a na preostalom putu od granice do Pule ne samo da nećete sresti bilo koga tko obavlja nekakav industrijski transport, već su vrlo dobri izgledi da u ovom razdoblju u kojem na cestama nema više turista, čitavim tim putem nećete sresti više od nekoliko automobila ili možda čak i nikoga.

Za razliku od sjeveroistoka Italije, pa i Slovenije, mi smo, čini se, svoj dio posla kako-tako uspjeli odraditi u onih mjesec i pol ili dva ljetne turističke sezone koja je već debelo za nama i sad se u sablasno pustim selima i gradovima spremamo na zimski san iz kojeg će nas probuditi tek dolazak proljeća ili najava novih bookinga.

I super je da će se oni dogoditi jer turizam je bez sumnje jedna djelatnost koja omogućava da se u ovoj regiji živi nešto bolje nego što se živi u nekim drugim dijelovima Hrvatske. No činjenica je da se on sve više pretvara u onu djelatnost od koje sve više njih na direktan ili indirektan način živi ili pokušava živjeti, i da rezultat toga koji sad izvan sezone imamo prilike gledati i živjeti oko sebe nije nimalo obećavajući ni sjajan. Izblijedjeli plakati koji podsjećaju na ljeto u gradovima koji se zimi pretvaraju u spavaonice i čekaju ljeto rate su računa koji svi skupa plaćamo za taj proces deindustrijalizacije kroz koji prolazimo već desetljećima, a koji je jednu od najozbiljnijih faza doživio propašću pulske brodogradnje i Uljanika.

Ljudi se snalaze, rade, jer vremena su takva da se tu i tamo može pronaći i naplatiti neki poslić, ali to snalaženje se više svodi na životarenje nego na pravi život. Kad sam već pričao o vožnji uz kolone šlepera sjeveroistokom Italije prisjetio sam se putokaza na toj autocesti koji pokazuju da su na tek nekoliko kilometara dalje s jedne strane nalaze popularna jadranska središta, a s druge prestižna skijališta, te da je sve to šira zona jedne od najpoznatijih turističkih destinacija svijeta, Venecije, koju godišnje posjeti više od 20 milijuna turista.

Međutim očito su tamo, za razliku od nas, svjesni da ne mogu svi živjeti na grbači tog svoga turizma, već da im dobar život i razvoj može donijeti samo sinergija tog ozbiljnog turizma s još ozbiljnijom industrijskom proizvodnjom.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast