PIŠE PATRICIJA SOFTIĆ
To što stvara, to su ruke
"Postani majstor i živi od svojih ruku, jer… gdje su ruke, ima i struke". Ovom porukom završava najnoviji promidžbeni spot Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta kojim, uoči upisa u srednje škole, pozivaju učenike da odaberu neko od strukovnih zanimanja. Uz to poručuju: "Ostvari san u Hrvatskoj". Atraktivan je to spot i lijepa je to namjera, ali zašto je onda već zaradio gorde podsmjehe ili tužne uzdahe javnosti? Jer ga, jednako kao i stipendiranje učenika u obrtničkim zanimanjima, poticaje za samozapošljavanje i za razvoj poduzetništva, mnogi građani smatraju samo kozmetičkim potezom.
Gotovo tri desetljeća naša država u mnogim segmentima funkcionira stihijski i kampanjski, i kao da nitko od političara koji su tu da osiguraju narodu jednu modernu, uređenu i funkcionalnu državu nema nimalo istinske volje da stvari počne dubinski, iz temelja mijenjati. Uporne višegodišnje molbe i poslodavaca i radnika da država olabavi malo pritisak na sve one koji privređuju svojim radom, nikada nisu urodile konkretnim plodovima.
Da, država nam je zaista omogućila da, primjerice, za deset kuna otvorimo svoju tvrtku ili obrt, ali će vam zato svakog mjeseca, uz sve ostale troškove koje imate za tekuće poslovanje, mirne duše uzeti između 1.200 i gotovo 7.000 kuna. Što veća plaća, viša su i davanja. A ona su nerijetko zaista apsurdna, u što se uvjerio svaki zanatlija i poduzetnik kada mu na prag radione u centru grada stignu računi za šume, na primjer. I onda kad shvate da pod pritiskom nevjerojatnih mjesečnih troškova jednostavno više ne mogu ni naprijed ni nazad jer će se samo još više zapetljati u neraskidivo klupko dugovanja prema svim mogućim institucijama i pravnim osobama, e onda će im neki državni službenik kamenog lica poručiti da za tu istu tvrtku koju su otvorili za deset kuna sada moraju poplaćati sva dugovanja i tek onda je mogu zatvoriti za pišljivih 20-ak tisuća kuna.
Ta ista država koja već nekoliko godina na razne načine apelira na mlade da upisuju strukovna zanimanja njihovu je urođenu znatiželju i talentiranost sputala već u samim počecima školovanja. I pozatvarala brojne tvornice ukidajući na taj način i sama zanimanja. Davno je to bilo kada je neki vrli ministar prosvjete odlučio maknuti iz škola domaćinstvo, a tehničku kulturu sveo na nešto vrlo slično informatici, i to samo dva sata svaki drugi tjedan. U tom su periodu iz osnovnih škola izašle nebrojene generacije djece koje nikada u životu nisu uzele u ruke čekić, turpiju ili pilu, niti su osjetile tu neopisivu ispunjenost i sreću kada male, nesigurne ručice isključivo svojim trudom naprave konkretan predmet od šperploče, primjerice, ili sašiju sami torbicu. Osim ako to nisu naučili u obitelji, naravno.
Škole više ni nemaju vremena svoje učenike upoznavati s razno-raznim zanimanjima kao što se to činilo nekad, a sukrivci u svemu tome su i sami roditelji koji, želeći svom djetetu samo najbolje, često sugeriraju bilo koje drugo zanimanje u životu osim onog prljavog, teškog, zanatskog. Čak i onda kada su samo koji sat ranije uz kavu s prijateljima tračali nekog majstora koji im je nedavno uzeo 600 kuna za sat vremena, koliko mu je trebalo da pokrpa neku rupu u zidu.
I tako smo u cijelom tom bućkurišu koji smo kuhali 30-ak godina zaboravili da ništa u životu ne može donijeti takav spokoj u duši i miran san kao kad stvaramo nešto rukama. Zato se naš Mate Balota, veliki znanstvenik i profesor, najbolje osjećao kada je nakon svakog radnog dana skinuo odijelo, obukao plavi trliš i krenuo na njivu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
