Taj što to piše i što piša u gaće, što time postiže? Jel' sada misli da je veći Hrvat od ostalih ili je svjestan da je ispao kompletan idiot? Jel' taj neki fašist, nacist ili samo netko bezvezan s manjkom mozga u polupraznoj glavi? Jel' se ta ljudina naša rvacka, herojčina prava, zagledala oko sebe pa među ukućanima, užom i širom obitelji, tatinim kumovima i maminom rodbinom, susjedima ili svojim školskim prijateljima pronašla tog Srbina kojem u tami noći, kukavički, anonimno i izdajnički jebe majku te mu prijeti ubojstvom?

Netko s minimalnim kvocijentom inteligencije, tek tolikim da ga kao živo biće održava na životu dajući mu impuls kad da udahne, izdahne i pomokri se pravodobno spuštajući gaće do koljena, a ne da malu nuždu obavlja direktno u taj komad tkanine zaboravljajući da postoje školjka i pisoar koji podrazumijevaju da onu svoju malu stvar privremeno i kratkotrajno vadi iz lažne udobnosti njenog doma i pravilno usmjeri u rupu, netko takav, dakle primitivac par excellence, misli da je hrabro, odvažno, pametno i domoljubno to što je na jednom zidu na Fažanskoj napisao „Ubi Srbina“.

Taj što to piše i što piša u gaće, što time postiže? Jel' sada misli da je veći Hrvat od ostalih ili je svjestan da je ispao kompletan idiot? Jel' taj neki fašist, nacist ili samo netko bezvezan s manjkom mozga u polupraznoj glavi? Jel' se ta ljudina naša rvacka, herojčina prava, zagledala oko sebe pa među ukućanima, užom i širom obitelji, tatinim kumovima i maminom rodbinom, susjedima ili svojim školskim prijateljima pronašla tog Srbina kojem u tami noći, kukavički, anonimno i izdajnički jebe majku te mu prijeti ubojstvom? Ili se taj što piše po zidovima i piša u gaće možda zaljubio u djevojku srpske nacionalnosti, koja ga je iznogirala jer je naprosto glup i nedorastao, pa se sada kompromitirajućim porukama, kao fol mangupski, glupira pred društvom isto kao što to radi malo dijete kad pred spavanje traži pozornost, naklonost i ljubav roditelja? Jel' mu nedostaje takav oblik emocija pa je zato puknuo i napisao besmislice poput „Ubi Srbina“? Taj što to piše i što piša u gaće nije sav svoj. Srećom, iznimka je, a ne pravilo. Takav oblik primitivnog ekstremizma u Hrvatskoj je odavno dobio unisonu poruku – no pasaran!

Srbi su punopravni građani Hrvatske u kojoj se rijetki obaziru na to tko je tko po nacionalnosti. Većini je to gotovo svejedno. Samo budi čovjek. Hrvatsko-srpski odnosi u Hrvatskoj puno su pravedniji, životniji, ljudskiji i pošteniji nego srpsko-hrvatski odnosi u Srbiji, gdje su Hrvati, za razliku od Srba u Hrvatskoj, doslovno trećerazredni građani. No to nije, ne može i ne smije biti ni minimalna izlika za grafitera koji na Fažanskoj promovira mržnju, a da toga, u svojoj gluposti, vjerojatno nije ni svjestan.

Hrvatska, srećom, nije Srbija pa se tako ni u čemu između te dvije države ne može staviti znak jednakosti ili sličnosti. Dok mi s rezultatima zadnjih izbora definitivno odlazimo iz prošlosti u bolju sadašnjost i perspektivniju budućnost, Srbija je i dalje, još više nego prije godinu ili dvije, žrtva svojih zabluda, talac loše povijesti, ratni gubitnik i zatočenik mitova o svojoj vojnoj i političkoj nepobjedivosti. Odrastajući u kolektivnom mentalnom sklopu koji propagira političku laž i izmišljotinu umjesto točnih činjenica i istina, Aleksandar Vučić je uteg oko nogu vlastite države koju vuče na dno, na put s kojeg nema povratka. Samim time razina demokracije, poštivanja prava nacionalnih manjina i svih drugačijih po raznim kriterijima, u Srbiji je na najnižoj mogućoj razini, obrnuto proporcionalno situaciji u Hrvatskoj.

U toj priči Andrej Plenković nije Aleksandar Vučić. Između ta dva političara razlika je kao između početnika u biznisu naspram izvršnog direktora svjetski priznate multinacionalke. Dok je Plenković moderan, europeiziran i progresivan političar, visoko empatičan čovjek svjestan realnosti, trenutka i odgovornosti, Vučić je neviđeno brutalan, beskrupulozan, isključiv i lažljiv do te mjere da je u prosvjedima po Beogradu, sve kako bi relativizirao vlastitu odgovornost, umiješane našao i hrvatske prste. No ništa od toga, cijeli taj spektar razlika između današnje Hrvatske i Srbije, koje kao da ne pripadaju istom planetu, ne može i ne smije biti izlika za grafitere koji pozivaju na vješanje Srba po pulskim parkovima ili kandelabrima.

To što je Vučić relikt prošlosti, opasni revizionist i politički nasilnik kojem su prava manjinskih naroda u Srbiji manje važna od prava pčela na boravak u vlastitim košnicama, nikako ne znači da će Srbi zbog toga u Hrvatskoj biti kažnjavani i tretirani kao nedostojni građani. Srbi u Hrvatskoj nisu crnci u Alabami pred 50, 60 ili 70 godina: ne stoje u posebnom dijelu autobusa i nemaju zabranu ulaska u restorane, već imaju zdravstvenu skrb i pravo na obrazovanje, mogu biti što god požele, ispuniti sve svoje životne snove, isto kao i Hrvati. Netko je u nedavnoj parlamentarnoj kampanji rekao da bi prava Srba u Hrvatskoj trebala biti proporcionalna pravima Hrvata u Srbiji. Ne daj Bože takvog scenarija jer bi Srbi u Hrvatskoj neopravdano živjeli opasnim životom s reduciranim pravima. Hrvatska službena politika toliko je udaljena od srpske nakaradne politike prema Hrvatima da ovi koji pišu grafite ni za milimetar ne mogu promijeniti status Srba u Hrvatskoj, posebno ne u jednoj Istri. Čovječe, grafiteru, errare humanum est – ljudski je griješiti. Priznaj svoju grešku sam sebi, a nas prestani sramotiti.