Piše Dubravko GRAKALIĆ
Što smo naučili od Tita?
Ilustracija
Obilježavanje 130. godišnjice rođenja jednog od najvećih hrvatskih političara, Josipa Broza Tita, proteklog je vikenda, uz blage prisile represivnog aparata na njegove sudionike koji su u Kumrovec doputovali po vlastitoj volji i trošku, bilo dostojanstveno. Tako i priliči; riječ je o jednom od najuspješnijih ratnih vođa u dvadesetom stoljeću i nesumnjivo najspretnijem političaru rođenom od Vardara pa do Triglava, odnosno u granicama bivše druge Jugoslavije kojom je predsjedao.
Iako će antititoisti odmah reći da ne treba zaboraviti ni obilježavanje stote godine rođenje Franje Tuđmana, rođenog u Velikom Trgovišću, u blizini Kumrovca, može se napomenuti da se građani tamo nisu okupili u većem broju kako bi proslavili "drugog zagorskog Tita", generala i povjesničara kojem je sam maršal napisao posvetu koja ga je drugo držala na slobodi, a glasila je: Tuđmanu ne pakovati.
Ali, vratimo se sjećanju na Josipa Broza Tita, čiji se oficijelni rođendan nekad slavio 25. svibnja. Njegovo veličanstveno povijesno djelo – nadasve ratna pobjeda i priključenje Hrvatskoj Istre i dijelova Međimurja, davanje državnosti Sloveniji, BiH i Makedoniji kroz status republika koje su danas u istim granicama samostalne države – još uvijek ne prolazi bez proturječja. O njemu se nikada neće suglasiti povjesničari Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić s Marijom Jerebom i Ivom Lučićem ili političari desnice i ljevice. Ali, to nije ni važno, kao ni usporedbe Bleiburga – gdje su se ustaše skrivali iza žene i djece – s Hirošimom, Nagasakijem i Dresdenom gdje su naciste također, znatno masovnije, likvidirali lideri Velike Britanije i SAD.
Pitanje je što smo naučili od Tita i u Titovom režimu između 1945. i 1990. godine i što oni koji se toga ne mogu sjećati trebaju znati na tu temu. Navest ćemo samo nekoliko primjera. Loših i dobrih. Hrvatska je, primjerice, bila zemlja razvijene industrije koja je polako, osobito u Istri, razvijala turizam. Cijela Jugoslavija proizvodila je dovoljno hrane, a prema istraživanjima dr. Josipa Tice s Ekonomskog fakulteta, od sedamdesetih godina nadalje kupovna moć stanovništva bila je veća nego što je danas. Putovati se moglo slobodno iako nije bilo Schengena. Kćerki mesara s Grobnika Kolindi Grabar-Kitarović omogućeno je školovanje u SAD-u i nije bila jedina. Vodeći disidenti sistema, poput Savke Dabčević-Kučar ili spomenutog Tuđmana, živjeli su u vilama u elitnom djelu Zagreba, dok je posrnuli srbijanski šef UDBA-e Aleksandar Ranković imao vilu u Dubrovniku.
Nacionalizam je sputavan da se ne bi desila 1991. Zbog vrijeđanja političara mogli ste biti privedeni i prekršajno kažnjeni. Kao što je danas praksa ako pišete ružno o premijeru na Facebooku. Tajne službe nadzirale su medije – što su činile sve do 2000. godine – dok su danas na djelu suptilniji oblici pritiska. U crkve se moglo normalno odlaziti i danju, a noćno krštenje prijavio je jedino stanoviti Antonius Cetinski iz Rovinja.
Od Tita smo naučili i kako se vodi samostalna vanjska politika, nesvrstana i izvan blokova, što je danas nezamislivo jer se o osnovama ne mogu dogovoriti ni oni koji su ustavno odgovorni za njezinu strategiju. Tito je do pedesetih godina držao kaznene logore za političke neistomišljenike na Golom otoku i Sv. Grguru, što je svakako odvratno, ali su se mnogi od tih zatočenika, poput Danka Grlića, kasnije vratili na svoje poslove i u javnost. Tuđman je, možda po tom uzoru, dopuštao da bosanski Hrvati drže logore Dretelj i Heliodrom tijekom rata u Bosni. Od Tita smo naslijedili, dakle, dobru i lošu političku praksu nastalu u duhu vremena u kojem je djelovao. Svaka usporedba s ovim što imamo danas je točna.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
