Koncert velike zvijezde. Pop, rock, jazz, klasika. Ili pak balet. Filharmonija. Opera ili opereta. Film ispod zvijezda. U prepunoj Areni.

Bez maski, distance, mjerenja temperature, sa strane redovi za kokice i piće, bez dezinficijensa i torbi punih vlažnih maramica, gelova. Svi sretni, prpošni, nakon Arene stigne se i đir po gradu, "probijati" se kroz masu, na sladoled, možda se negdje pronađe i mjesto za dužu pauzu, svi kafići otvoreni do dugo u noć.

Vrijeme radnje: 2019. (Ne)vrijeme radnje: 2020. Novo vrijeme radnje, ili možda novo (polu)vrijeme 2021. Hoće li zbilja biti tako ljeti, za nepuna dva mjeseca?

Kao što ni godišnja doba nemaju više "prelazak" i kao što bi rekli stari ljudi, nema više među sezona, iz kaputa u kupaće kostime i obratno, hoće li biti tako i s tim virusom? Od maskica, gelova i distance do normalnog, do prošlosti koja će biti kao budućnost, odnosno to je budućnost kao prošlost, odnosno, novo novo će biti - staro?

Ufff, novo, staro, novo-novo, staro novo, staro-staro prevelika se zbrka stvorila oko tih termina. Možda zbilja sve to krene napokon na bolje, velika procijepljenost, imunitet onih koji su preboljeli, a možda i virusu dojadimo kao ljudski rod i postanemo mu dosadni. Prekomplicirani. Sve traje pa prođe.

I opet sve bude kao nekada, samo, hoćemo li se odmah opustiti, moći živjeti kao nekada? Na primjer, tijekom koncerta, projekcija filma, baleta, štogod, priđe nam osoba koju nismo dugo vidjeli i želi nas zagrliti, poljubiti. Hoćemo li odmah viknuti distanca jer ipak, nikada se ne zna, za svaki slučaj bolje je pripaziti i "rukovati" se po novom, laktom, jer ipak što je sigurno je sigurno.

Tijekom trajanja događanja, bilo kulturnog, sportskog neovisno, hoćemo li ipak, predostrožnosti radi, držati distancu, ne glasno pričati, makar već prestali postojati izvještaji o novozaraženim i preminulim, makar bilo super povoljno razdoblje.

To će svakako biti vrlo individualan pristup, neki su se vratili koliko je god moguće starom životu prilikom prvog popuštanja mjera, dok su drugi uvijek podjednako oprezni i namjeravaju tako i ostati.

Kako će izgledati ti prvi susreti ljudi u masi, zagrljaji, hoće li prvo pitanje biti "Jesi li cijepljen ili si prebolio?" ili pak "Pa 'di si kompa, si živ, što ima?"

Potom, kako će pak izgledati svadbe? Uvijek se može ići na varijantu "manje je više" i pozvati samo najužu rodbinu i prijatelje jer "nikada se ne zna", a veće skupine ljudi iz raznih generacija bit će možda, barem na početku, malo teže okupiti.

Puno se pisalo i o "sindromu kolibe", odnosno, kada jednoga lijepog dana, a nadajmo se i prije, sve to u potpunosti završi, zasigurno će pojedini ljudi i dalje rijetko izlaziti iz svojih kuća, neće toliko promijeniti navike iz posljednjih 15 mjeseci te će im kuća biti glavno utočište. Što je sigurno je sigurno.

Masa ljudi negdje. Svi veseli. Odjednom netko zakašlje. Svi pogledaju prema toj osobi u strahu uz misao "nije se valjda, nakon toliko godina, vratilo ono zlo?". Godina je 2035. Ili pak, ista scena, svi veseli, prpošni i netko zakašlje. Nitko se niti ne okrene, glazba, ili strast navijanja su jači. Kašlje, i što s tim? Godina je 2021. Budimo pozitivni, ali dakako uz negativne nalaze, i vjerujmo da će to biti tako za koji mjesec. Samo što nije. Glavno je ne dobiti gol u 90-oj.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast