Piše CHIARA BILIĆ
Šanse za Trumpov opoziv ravne su nuli, no izvjesno je da će na idućim izborima biti ELIMINIRAN IZ POLITIČKOG ŽIVOTA
Iako svjesni da šansa za Trumpov politički potop pokušajem opoziva graniči s fikcijom, demokrati u predizbornoj godini stežu obruč. Njihova prilika za osvajanje vlasti ne leži u opozivu Donalda Trumpa, nego u njegovoj reputaciji koja, čini se, kopni
Republikanac Richard Nixon prvi je i posljednji američki predsjednik koji je odstupio s te dužnosti. Učinio je to svojevoljno, u kolovozu 1974., nakon što je pravosudni odbor Zastupničkog doma Kongresa već pokrenuo postupak njegovog opoziva (eng. impeachment), ali prije izglasavanje nepovjerenja. Iako se dugo opirao, batrgao i koprcao, Nixonu je najveći politički skandal u američkoj povijesti - afera Watergate – na koncu ipak stajao glave. Ono što je započelo kao provala u vošingtonski hotel Watergate, sjedište Demokratske stranke, zbog pokušaja prisluškivanja predizbornih planova protivnika, pokazao se tek kao vrh jako duboke sante leda Nixonovih malverzacija. Dok je istraga bila u tijeku, dokazi koruptivnog djelovanja i zlouporabe ovlasti nizali su se jedni za drugim, a s demokratskom većinom u Kongresu, pokretanje opoziva bilo je neizbježan epilog.
Najniža potpora
Prije nego li je prošlog četvrtka Zastupnički dom američkog Kongresa izglasao proceduru istrage o opozivu aktualnog, 45. američkog predsjednika Donalda Trumpa, također, baš poput Nixona, republikanca, samo su dvojica predsjednika SAD-a bila podvrgnuta procesu opoziva. Bill Clinton 1998. i Andrew Johnson 1868. godine. Clinton zbog seks-afere Monika Lewinsky, a Johnson jer je bez odobrenja Kongresa smijenio ministra rata. No, obojica su ostala na funkciji jer u gornjem domu, Senatu, njihov opoziv nije podržala dvotrećinska većina. Pouke iz prošlosti, vidjet ćemo kasnije, nisu ovdje zbog povijesnog presjeka per se, već radi uvida u potencijalne reperkusije Trumpovog možebitnog koruptivnog djelovanja.
Za proceduru se, očekivano, glasalo po stranačkoj pripadnosti: od 232 ruke za opoziv većina je demokratska. Glasanje o opozivu trebalo bi se održati do kraja ove godine, a gotovo je neupitno da će ga Kongres, s demokratskom većinom, na koncu i izglasati. No, Trump će, vrlo je izvjesno, slatke sne, baš poput Johnsona i Clintona, nastaviti snivati u Bijeloj kući. Trump, naime, ne može biti opozvan bez potpore republikanaca, koji u Senatu imaju većinu. Pojednostavljeno rečeno, šansa da Donald Trump ostane zapamćen kao prvi smijenjeni američki predsjednik gotovo je ravna nuli.
Žestoko kritiziran od početka mandata, pa čak i ranije, za vrijeme pretkampanje, potom i kampanje, Trump se, inače ovisnik o Twitteru, brani i uzvraća udarce putem te društvene mreže, i to porukom da se upravo događa "najveći lov na vještice u američkoj povijest". Istovremeno, predsjednica Zastupničkog doma, demokratkinja Nancy Pelosi, koja se dugo odupirala stranačkim kolegama u njihovim pretenzijama da i ranije pokrenu postupak opoziva, poručuje da "nitko nije iznad zakona".
Iako svjesni da šansa za Trumpov politički potop pokušajem opoziva graniči s fikcijom, zbog čega je Pelosi, između ostalog, i odugovlačila s njegovim pokretanjem upravo iz straha da će ta odluka njezinoj stranci napraviti više štete nego koristi, demokrati u predizbornoj godini stežu obruč. Njihova prilika za osvajanje vlasti (svjesni su svojih ograničenih mogućnosti) ne leži u opozivu Donalda Trumpa, nego u njegovoj reputaciji koja, čini se, kopni, barem po nekim anketa. Ona Reutersova iz svibnja ove godine pokazala je da 56 posto ispitanika ne odobrava predsjednikove postupke, dok šest posto ima "pomiješane stavove". Potpora mu je pala na najnižu razinu od inauguracije. A ta je anketa rađena prije impeachmenta.
Nixonov primjer
Zasad je ta drama sitni kamenčić u Trumpovoj ulaštenoj cipeli, koji mu tek povremeno žulja stopalo. Niječe, baš kao što je to svojevremeno činio i Nixon, da je telefonskim pozivom u zamjenu za vojnu pomoć radio pritisak na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelinskog kako bi ovaj proveo istragu protiv budućeg predsjedničkog kandidata Demokratske stranke Joea Bidena, inače bivšeg potpredsjednika SAD-a, odnosno njegovog sina koji je radio za ukrajinsku naftnu kompaniju. Time mu je, navodno, htio nanijeti političku štetu, čime bi ga eliminirao iz predsjedničke utrke, za koju je, iako neslužbeno, kampanja već u tijeku, i to s prilično oštrom, duboko podijeljenom "mi ili oni" retorikom. Washington je zaista, mjesec dana od tog poziva, odgodio slanje vojne pomoći, što će reći da Trump nije ništa naučio iz Nixonovog primjera.
Zasad Trump u javnosti bolje prolazi dok šuti i apstinira od Twittera. No, pod reflektorima afere, koja će ga obilježiti kao jednog od rijetkih predsjednika nad kojima se provodi impeachment, kolektivna se svijest sve učestalije prisjeća Richarda Nixona, ali se i podsjeća tko je zapravo Donald Trump: kontroverzna, narcisoidna i tašta ličnost sklona skandalima, seksist, milijarder, showman. Egocentrik poznat po nekretninskom biznisu, licencama za miss Universe i miss Amerika, televizijskoj emisiji Pripravnik. Čovjek koji insistira na tome da zaslužuje Nobelovu nagradu za mir "za mnoge stvari". Poduzetnik koji je bankrotirao čak šest puta i državi ostao dužan milijarde dolara. Političar koji obožava okršaje s novinarima.
Neki će se prisjetiti i Trumpovog dugogodišnjeg oportunističkog vrludanja među stranačkim opcijama, kojem parirati može rijetko koji političar. Trump je, dakle, do '87 bio demokrat, od '87. do '99. republikanac, naredne dvije godine član Reformske stranke, da bi se 2001. ponovno vratio u demokratske redove, pa potom od 2009. do 2011. opet navukao republikanski dres, zatim je pokušao punih godinu dana solirati kao nezavisni, sve kako bi se 2012. do danas opet pronašao u republikanskoj opciji.
Jedina želja
Dok se u američkom stanovništvu simptomi idiosinkrazije prema Trumpu razvijaju postepeno, ne vole ga niti Kina, niti Europa, sile s kojima je zaratio zbog svoje protekcionističke ekonomske politike, napose uvodeći visoke carine. Posebno je to razgnjevilo Njemačku, kojoj je zbog te odluke ugroženo milijun radnih mjesta vezanih za izvoz robe u SAD i još 600 tisuća u američkim tvrtkama koje posluju u zemlji najjačeg europskog gospodarstva. Ako zamahne bijelim rupčićem na odlasku, Europa neće plakati za Trumpom. Njezin bi odnos s demokratima, koji propagiraju suvremeni liberalizam, društvenu i ekonomsku jednakost u kombinaciji sa socijalnom državom, bio u mnogočemu pitomiji.
Protiv Trumpa je, između ostalog, već ranije pokrenuta FBI-eva istraga oko ruskih utjecaja na predsjedničku kampanju 2016. i ishod izbora. Prema posljednjim informacijama, Trump je nedavno i odjavio prebivalište iz New Yorka te se prijavio u Palm Beachu na Floridi, gdje posjeduje imanje Marg-a-Lago. Florida, naime, ima manje poreze na prihode.
Dosad ga ništa od navedenog nije uspjelo učiniti metom opoziva. Ali čini se da bi Trumpu 2020. ipak sve moglo stići na naplatu. Opoziv se gotovo sigurno neće dogoditi, ali neće niti reizbor. A reizbor je još jedino što mu je na listi želja ostalo nepokoreno. Glasači, pokazala je novija povijest, osim što gube povjerenje u institucije, kažnjavaju stranku nad čijim je kandidatom pokrenut postupak opoziva. Dogodilo se to republikancima koje je s vlasti nakon Nixona svrgnuo demokrat Jimmy Carter i demokratu Clintonu, kojeg je naslijedio republikanac George Bush (mlađi). U Trumpovu će se fotelju, koliko god se on bude opirao, vrlo vjerojatno smjestiti upravo Joe Biden.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
