PIŠE VANESA BEGIĆ
Previše svega, premalo empatije
Ilustracija
"Bliži susjed je važniji je od dalekih rođaka", glasi stara poslovica. I kolikogod bila istinita, možemo se pitati koliko je primjenjiva na današnje uvjete življenja. Zvuči već otrcano reći da su se ljudi otuđili, da ih je otuđio Facebook, korona, izolacija, lockdown ili bilo što drugo, iako možda i u tome ima djeličak istine.
Kadgod se nešto dogodi, a u posljednje vrijeme kao da se sve posložilo za izrazito ružne stvari, postavlja se pitanje gdje su u toj priči susjedi, zar nisu ništa vidjeli, čuli, naslutili. Koliko žrtava raznih oblika nasilja ima u stanu ispod, iznad, lijevo, desno, dvije kuće dalje, je li moguće uvijek prepoznati znakove da nešto ne valja i je li je moguće stvarno spriječiti tragediju?
Naravno, svaki pojedinac imalo ispravnih svjetonazora trebao bi bez razmišljanja napraviti sve što je u njegovoj moći da spriječi, odnosno prijavi nasilje ili bilo kakav drugi oblik maltretiranja, iako sve to nije uvijek baš jednostavno. Previše praćenje nekoga i nečijih radnji može rezultirati i prijavom za nametljivo ponašanje, zar ne? Uz to, nerijetko su zlostavljači vrlo slatkorječivi, med i mlijeko, prividno čak simpatični za neobvezno čavrljanje na pet minuta, dok njihovi ukućani prolaze pakao.
Psihički zlostavljači nerijetko će prevariti i psihologe i ostale eksperte svojom elokventnošću, a susjedi će za njih, ako nisu vidjeli drugu stranu njihova lica, misliti da su naprosto divni. I to je jedan od razloga zbog kojih ponekad izostaje intervencija susjeda, jer ne mogu ništa primijetiti. Privid pokazuje jedno, a stvarnost je nešto posve drugo. A o prividima s društvenih mreža niti trošit riječi, tamo su sve obitelji divne i krasne…
"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način". Ova Tolstojeva rečenica kojom počinje roman "Ana Karenjina" indikativna je i atemporalna, i pokazuje koliko taj "spektar nesreće" može biti širok, velik, nedokučiv, koliko je ponekad teško prodrijeti u bit samog problema obitelji, ne samo za susjede, već i za eksperte.
No, nije (samo) nasilje ono što ostaje neprimijećeno kod susjeda, ali ne samo kod njih, nego i kod uže ili šire zajednice. U više smo navrata pročitali vijest da je netko umro kod kuće, i da su ga pronašli nakon nekoliko mjeseci kada su susjedi zbog smrada pozvali hitne službe. Čitali smo da se to dogodilo kod nas, u Italiji, Francuskoj, Skandinaviji, Americi, a priča je manje-više svugdje ista. Osoba koja živi sama, susjedi nisu primijetili da je više ne viđaju, pa vrijeme tako brzo leti, vidjeli su je prije desetak dana, a možda je ipak prošlo više vremena... Istina, možda tu dotičnu osobu nitko nije mogao spasiti od smrti, možda je umrla u snu, iznenada, ali zar se u tako razvijenom društvu, gdje se stalno propagiraju filantropija, općeljudske vrijednosti može zbilja biti tako otuđen? I tako jadno završiti?
Možda se to upravo i događa u tako razvijenom društvu jer prije je sve bilo jednostavnije. Susjedi su se poznavali, bili (nekad i previše) prisutni, liječnici su imali manje papirologije i mogli su se više posvetiti pacijentima, te primijetiti da nisu duže vidjeli neku stariju osobu ili kroničnog bolesnika. Netko bi vidio da te osobe nema. U dvadesetak i nešto godina, uz sva sredstva brzog komuniciranja i sve drugo, totalno se promijenio način življenja, druženja, zgrade su postale tek spavaonice, čak se više ni djeca iz susjedstva ne druže kao nekada. Previše svega, premalo empatije.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
