Subota ujutro: kratko dopisivanje s prijateljem. "Jesi vidio Vitasovićev nokaut? Kako ga je samo pogodio! Vrhunski borac, ali duša od čovjeka. Bori se, a radi kao medicinski tehničar u pulskoj bolnici". Mislio sam da mi rečenica zvuči pametno, ali ispalo je glupo. I ja sam ispao glup. Očito sam žrtva predrasude da MMA borac, ako ne nužno, onda će najvjerojatnije paralelno s karijerom biti (lokalni) gangster, manji ili veći, uspješniji ili neuspješniji, željan više straha nego poštovanja okoline. Iako ne mora biti tako.

Prava je istina da svatko bira svoj put. Tako ga je izabrao i fažanski teškaš i nokauter Ivan Vitasović. On je živa potvrda teze da MMA borac, usprkos brutalnosti tog sporta, istodobno može biti i, recimo, djelatnik u zdravstvu, u civilstvu plemenita duša korisna zajednici. Što on, suprotno dominantnoj i stereotipnoj logici o takvim frajerima kao bjesomučnim drumskim tabatorima i, nadodajem, mojoj gluposti, upravo i je. Eto, i ja, u srećom kratkom trenutku, pomislim i izgovorim nešto što upućuje da jedno isključuje drugo, kao da čovjek ne može biti ratnik u jednom, a humanist u drugom segmentu života. Ali da su njegova priča i podvojenosti neuobičajene - jesu, definitivno.

Ubrzo s druge strane dolazi poruka: "Stvarno duša od čovjeka, a skoro ubio tipa!". Sad ne znaš jel' ovaj što to šalje ciničan, zajebava, ili je zadivljen, impresioniran izvedbom velociraptora Vitasovića, koji kao da je za ovu priliku doveden iz Jurskog parka.

Foto Dinko NESKUSIL

Dakle, sugovornik i ja kratko komentiramo noćni meč s petka na subotu u kojem je Fažanac Ivan Vitasović pobijedio engleskog strongmana Olija Thompsona, veterana UFC-a, Belatora i KSW-a, prestižnih organizacija koje se bave uparivanjem boraca u MMA-u. Za one koji ne znaju previše o tom sportu mješovitih borilačkih vještina, nije to što je Vitasović napravio izgledalo lijepo. Vitasović je Thompsonu svoju potkoljenicu lijeve noge high kickom zalijepio tamo negdje u ranjivom predjelu između brade i desnog obraza. Pljas! Savršeno pripremljeno. Pravodobna finta i nokaut. Thompson je pao kao letva.

Brutalna pobjeda. Karlovačka dvorana u deliriju. Par tisuća ljudi, koji respektiraju svakog borca ako pristupa s maksimalnim angažmanom i bez kalkuliranja, pljeskom i skandiranjem iskazali su poštovanje pobjedniku. Na djelu je primijenjena najsirovija logika MMA borbe, koja je, opet, u svojoj suštini jako jednostavna - svodi se na to da protivniku otkineš glavu. Ne doslovno, ali nije ni daleko od toga. Ali, izvedba znade biti komplicirana, nije da se onog nasuprot Vitasovića ništa ne pita, ima i taj borac svoje za reći, vidljive i skrivene adute koje i on, isto kao i junak naše priče, danima, tjednima, mjesecima i godinama usavršava do savršenstva

Poanta je: ako si svojom voljom u bitki, onda se bori, tuci, udaraj, preživljavaj. Kad već ulaziš u kavez, kao da ulaziš u čistu, nepredvidivu maglu - takva je bila i budućnost prosječnog Rimljana iz Konstantinove epohe, one u kojoj je kršćanstvo, po njegovoj odluci, postala rimska državna religija. Kavez, na simboličkoj razini, nosi istu tu maglu i neizvjesnost. No, Vitasović nije srljao kao guske u magli, što je aluzija Stjepana Radića na hrvatsku političku delegacija koja je pošla prije ravno stoljeća i još poneke godine nepripremljena na pregovore u Beograd pa (politički) izgubila glavu…

Foto Dinko NESKUSIL

Borac "Trojana" Zelga Galešića odradio je svoj meč s petka na subotu - kad sav normalan svijet polako tone u san, gleda kakvu Netflixovu ekskluzivu ili fino večera u kakvom prestižnom restoranu – potpuno pripremljen i posvećen, baš onako vrhunski, pošteno, sa stilom i bez trunke mržnje. Protiv borca impresivne karijere nije prethodno koristio trash talk, nije mu vrijeđao mater. Nit' ga je pozivao da mu pošalje sestru na produženi (seksualni) vikend, kao što je to običaj, i jedna od varijacija na temu privlačenja pozornosti, kod boraca koji više pričaju što bi napravili nego što će to poput Vitasovića i napraviti. „Trojanac“ se u pobjedi nije nepotrebno iživljavao na protivniku.

Nepisano je životno pravilo da poštujući onog s druge strane pokazuješ da poštuješ i sebe. Integritet je važniji od samoljublja, a poniznost od bahatosti. Pokazao je i veličinu i dostojanstvo u nekom obliku borbe koja u povijesti ljudskog roda postoji od pamtivijeka. To je klasik svih klasika - čovjek protiv čovjeka. Uvijek je postojala borba: nekad za plijen, nekad za preživljavanje, često za teritorij, sve više za žene, a danas za energente. Vitasović pak sudjeluje u najplemenitijem odmjeravanju muške snage jer u tom srazu dvojice boraca u kavezu nema nečije superiornosti zbog tehničkih pomagala, nema navođenih raketa, dalekometnih topova, Putinovih ucjena i civilnih taoca.

Jedino pravo oružje svakog borca su duh i um, potpomognuti istreniranim tijelom i automatizacijom pokreta do savršenstva. Nema tu gnosticizma i maniheizma, kao oštrog razlikovanja između duše i tijela. Gnostici i manihejci su, naime, tvrdili da je dobri Bog stvorio duh i dušu, dok su tijelo i materija kreacija Boga zla. Čovjek je, prema tom naziranju, bojište na kojem ratuju dobra duša i zlo tijelo. Kao kakav srednjovjekovni borac u svom ambijentu, Vitasović je kontrolirao svoj duh i um, ali i tijelo, situaciju, prostor i protivnika. Sjedinio je, suprotno gnosticima i manihejcima, sve u cjelinu. I pobijedio na bojištu.

Foto Dinko NESKUSIL

U dubokoj karlovačkoj noći rješavajući borbu na svoj način nije podcjenjivački obigravao oko protivnika sprdajući se s njegovim kratkotrajnim snom u koji je Oli Thompson upao ne svojom voljom, nego žestokim raspletom događaja koji ga je brzo potjerao u zonu nesvijesti. U znak pobjede Vitasović nije pokazivao genitalije, a još mu je manje palo na pamet prstom ponižavajuće prelaziti preko vrata simulirajući nekakvo besmisleno klanje čovjeka kojem je upravo oduzeo malo muškog ega, ali, srećom, ne i ljudskosti. Nije mu, poraženom, dotučenom i natečenom, plazio jezik. Pustio ga je da se dostojanstveno pridigne.

Tako je to bilo u noći s petka na subotu. Novo slavlje Zelgovih "Trojanaca", sada već okrunjenih s dvije titule u FNC-u: prvo ona Danijela Bažanta, sada ova Ivana Vitasovića. Još se čeka Andija Vrtačića. U sportskom smislu: "rezultat je to kvalitetnog rada u klubu". Iako je to uobičajena novinarska fraza, to je ovdje i realnost.

No, zašto je Ivan Vitasović priča svih priča, što je posebno i što je fora u priči čovjeka koji trenira u pomalo spartanskim uvjetima, po Zelgovoj metodi – "po ljeti nek' bude toplo, po zimi zima". U načinu takvog treniranja, odricanja i posvećenosti utjelovljena je Zelgova filozofija sporta i škola života. Sljedbenicima se, churchillovski, garantiraju samo krv, znoj i suze. Pa što bude. Nije ovo nogomet, ovdje ugovori nisu milijunski. Motivacija je, tim više, nužno potrebna.

Nego, pišem ovo zato što je Vitasović jedan od onih ljudi za koje ti je toliko drago da je uspio da ti je njegova pobjeda važnija i milija nego da si je ti sam ostvario. Postoje ljudi kojima život nešto uzme da bi im to negdje vratio. Pišem ovo o malom čovjeku u čijem životu pravda konačno pobjeđuje. Pišem ovo o borcu koji je napravio veliku stvar: za sebe, za klub, za MMA. Na prekretnici karijere, pod pritiskom da bi ga poraz vratio par velikih koraka unazad, a pobjeda podigla na višu razinu, pobijedio je ne samo protivnika, nego i, što je bitka svih bitaka, samog sebe. Pobijedio je svoje strahove i nedoumice koje svatko razuman ima negdje u dubini duše, skrivene u nekom mračnom kutku. Čovjekova ograničenja uvijek su u njemu samom. On ih sam mora pomaknuti, eliminirati, poigrati se s njima dok ih konačno ne zbaci sa sebe kao okove opterećenja i neslobode.

Šampioni se rijetko rađaju, stvaraju se u ekstremnim uvjetima i u nenaklonjenim okolnostima. Vitasović nije postao prvak svijeta, nije najbolji na planetu, ali je dajući sve od sebe poslao snažnu poruku mnogima koji će poput njega, iz ničega, sami, s vremenom se stavljajući pod skute važnih osoba u njihovim karijerama i životima, krenuti na težak put realizacije svojih ambicija. Pobjeda ostvarena putem posutim trnjem oda je svima koji crpeći energiju iz bunara nepravde život preokrenu u svoju korist.

Danas rano ujutro, kad tek svane, u samoći svojih razmišljanja i prazne dvorane, Ivan Vitasović navući će rukavice, nataknuti slušalice, zamisliti novog protivnika i krenuti dalje. U novi ispit samog sebe. U noći s petka na subotu pokazao je karakter, to je ono što definira čovjeka. Zato ovo o njemu i pišem. Ne moramo uvijek o političarima. Ovakve priče su čišće, moralnije i poštenije.

Povezane vijesti

• PRVAK TEŠKE KATEGORIJE: Borac pulskog Trojana Ivan Vitasović svladao Daniela "Jacarea" Toleda
• VIDEO / Dvojici "trojanaca" pobjede na borilačkoj priredbi FNC 5 održanoj u Zaboku: DANIELU BAŽANTU POJAS PEROLAKE KATEGORIJE
• FRANKO KLIMAN, TRENER NAJMLAĐIH: "Naša misija s djecom je stvaranje pravih boraca i šampiona, ali prije svega dobrih i čestitih ljudi"