Kad sam imao 8-9 godina bilo je vrijeme uličnog nogometa. U onom dobrom smislu. Livada kod starog sajmišta automobila (na rubu Koparskog naselja), skup livada podno Valturske ulice, iza ondašnje vojarne, a danas autobusnog kolodvora. Kad je bilo krcato ekipa, snalazili smo se na manjoj livadi u šumi iznad škole Šijana, pored izvora vodovoda. Igralo se stalno, svaki dan poslije škole, vikendima ujutro i popodne. Imali smo i "gostovanja", kad smo se na "premanturskom" sučelili s ekipom iz Centra. Dva sata po najvećem suncu, popili bi brzo vodu koju smo donijeli, a tada se Marsovo polje činilo kao na periferiji grada. Do doma, na vrhu Rakovčeve, činila se vječnost po toj toplini. No, prije nego smo se razilazili dogovorili smo novu partiju na maloj livadi (danas Cinderella) predvečer.

Tako su nekad živjele naše generacije. Kad smo počeli školu nogometa kod kultnog učitelja Ivana Bezjaka, on je taman prestajao igrati. Generacija slavna iz 1961. Na scenu je tada stupala ona 1971., koja je vratila Istru u drugu ligu. Golmana Daria Ružića u tu je momčad doveo Aldo Drosina. Odakle? S jedne od onih livada, spazio ga je u Šijani. Vidio je talent i ostalo je povijest. Dario je vrhunac karijere živio u SAD-u, kod legendarnog Dragoslava Šekularca. Čudni putovi od livade do Amerike?

Ne, takvo je bilo vrijeme. Sport se masovno upražnjavao na sve strane grada. Odlazeći na treninge dionicom od Rakovčeve do stadiona, mnoštvo vizura "igranja". Lijevo puno igralište IL Ribar škole. Pred Žutom školom hakl košarkaša, mali nogomet, pored učenici na tjelesnom. Ispred Pattinaggia u šumici su uvijek neki klinci improvizirali kamenjem dva gola i kao oni na livadi ispred Ekonomske ganjali su loptu. Unutar Pattinaggia tri basket igrališta non stop puna vrhunskih haklera. U dvoranici pored fizički za učenike ekonomske škole i gimnazije, u "velikoj" dvorani košarkaši i odbojkaši, a na drugoj strani velikog otvorenog prostora žamor boćara… U nastavku na karbonini, vječna gužva. Trening pionira i juniora Istre i Uljanika, seniora Staklara i Šijane. Dok se čekao red, igralo se malo na betonskom igralištu ispred Doma braće Ribar, unutar kojeg su hrvači i drugi borci imali svoje termine. Iznad karbonine stadion malih sportova, na čijem betonu je uvijek bilo krcato mladih i starijih rukometaša i rukometašica. Tada mi se to činilo sasvim normalna gužvancija sporta(ša). Nezamislivo da će u budućnosti (danas) na tim livadama i igralištima biti uglavnom pusto. Gdje su ljudi, mladost, loptanje, druženje, muving?

Dugo bi nam trebalo za raspravu zašto je tada bilo puno više motiva za sport i tjelesne aktivnosti u odnosu na danas. Uvjeren sam da su najviše mlade tada motivirali uspjesi naših sportaša. Oni su uvijek manji-veći uzori i motivatori. Olako je reći da je zbog Parlova boks bio jako popularan. No, recimo u manjoj dimenziji nogometne Pule, imali smo i mi naše favorite. Kao "mušati", kako je Bezjak nazivao selekciju do 10 godina, oponašali smo na treningu seniore. Meni je faca tada bio Ignja. Nedeljko Ignjatić. Bio je uočljiv po tada u modi dugoj frizuri (ala Šurjak). Uvijek u terenskim govorima, nerijetko prepucavanjima, bockanjima s nezaboravnim Mikijem Ostovićem. Bili su kumovi, uvijek bliski. Ignja je bio tip koji je držao do izgleda i stila. Ono što se kaže šminker i šmeker. Težio je igri, a izbjegavao je agresivu. Zato su ga znali s tribina prozvati jer ne bi ni pod prisilom uklizao. Bio je i mekan u duelu. Kao da sam viđao budućeg sebe i svoje limite. No, imao je Ignja znanje, a uz to vrhunski snažan šut. Njegovi su slobodnjaci parali mreže, rezantan centaršut "pola gola". Važni aduti one Istre. Danas kada ga sretnem u šetnji ili na nekoj gradskoj punti, čini mi se da je za njega vrijeme stalo. Vitalan, elegantan u jednostavnosti, nasmijan i pozitivan. Pedeset godina kasnije.

Svatko od nas, odnosno vas koji ovo čitate, a bavili ste se sportom, ima svoje uspomene, uzore, dogodovštine, emotivne priče i, vjerujem većim dijelom, ukorijenjenu naviku da se fizički održavate u kakvoj takvoj formi. Ovisno o dobi, mogućnostima i općem zdravstvenom stanju. Nemojte (posu)stajati dok se god možete kretati, igrati, družiti.

Na ovaj mali revival potaklo me promišljanje o zabrinjavajućim trendovima koje nam ukazuje posebno istraživanje grupe stručnjak(inj)a vezanih za sport, zdravstvo, prosvjetu i nutricionizam. Odnosi se na ozbiljne prijetnje zdravlju mladih i općenito populaciji u našoj zemlji. Brojke su alarmantne, a društvena reakcija uglavnom pasivna (do sada). Kao u Puli, u kojoj je sportska problematika zadnja rupa na svirali falšnih tonova društveno-političkih aktera. Gdje to vodi?

U Hrvatskoj je 65% odraslih nedovoljno fizički aktivno. Čak 35% osmogodišnjaka ima višak kilograma, a od toga se 14,8% smatra pretilim. Zapanjujući je podatak da 14% roditelja uopće ne primjećuje da im djeca imaju prekomjernu težinu, a niti jedan ne primjećuje da im je dijete pretilo.

Hrvatska je 7. u konkurenciji 39 europskih zemalja po debljini. Zanimljivo, iako se mediteranska kuhinja drži najzdravijom, upravo 7 zemalja tog podneblja predvodi najdeblje nacije Europe. U oko upada i brojka od 42% dječaka iz primorskih gradova koji su pretili. Od 2003. godine u Hrvatskoj je trend rasta proporcija i debljine nacije, i po tome smo uz Maltu na prvoj poziciju u EU. Što nam to ukazuje? Da pored blagodati mediteranske ishrane, prevladava zapadnjački način prehrane, s obiljem "visoko procesuiranih namirnica". Dakle jede se nezdrava, brza hrana. Očito je, kažu stručnjaci, da utjecaj okoline, koja nameće takav stil života, ima veći utjecaj od obitelji.

Hrvatska roni u područje boležljivosti nacije, a katastrofa je da se već jasno naziru od dječačke dobi trendovi koji vode u razvoj dijabetesa, kardiovaskularnih i drugih najtežih bolesti. Već duže je znano da je manjak tjelesne aktivnosti 4. rizični čimbenik smrtnosti. Što kao društvo činimo da barem zaustavimo sve te loše trendove?

Sport i fizička aktivnost su najmoćniji alat. Ako ga koristimo i razvijamo. Sporta na ulicama i livadama više nema. Ako je prevencija, kažu stručnjaci, nužna od vrtićke i školske dobi, jasno je da smo u problemu. Mi u Hrvatskoj ne razvijamo uvjete ni za srednjoškolce, a kamoli osnovnoškolce i mlađe. Preporuka Svjetske zdravstvene organizacije je da djeca od 5 do 17 godina trebaju imati barem 60 minuta dnevno tjelesnih aktivnosti. Kod nas do trećeg razreda imaju tjelesni odgoj dva sata tjedno. U višim razredima se to i smanjuje. Danska je, za primjer, prije 15-tak godina zbog istih problema pripremila program pokretanja školaraca i među inim uvela tjelesni svaki dan. Nijemci 5 sati tjedno, a organiziraju i plus sportske programe izvan škole. Još jedan podatak u Hrvatskoj je porazan i ukazuje zašto je zemlju već dugo zarobila opasna pandemija tjelesne neaktivnosti. Kad naši prvašici uđu u školu imaju 90% dostatne tjelesne aktivnosti. Kad iziđu iz osnovne škole taj je postotak 17%!? Slabi uvjeti, manjak dvorana, rekvizita, satova tjelesnog, motiviranosti učitelja, sve to doprinosi razvoju navike da se uljene, odmaknu ili uopće ne razviju sklonost sportu. I tako lakše razviju velike rizike od bolesti, patoloških i psihosocijalnih.

Sve navedeno trebalo bi imati na umu, pogotovo ovi šefovi lokalnih samouprava, stranka i strančica, koji nas zapljuskuju jalovim filozofijama i formalnim pričama o razvoju fizičke kulture. Kad god smanjuju ionako jadne proračune sporta, "tuku se" po govornicama i medijima oko svake sportske gradnje i ulaganja, kad god ne čine ništa da sportu i fizičkoj kulturi pomognu, oni sudjeluju u jačanju ovog zastrašujućeg trenda među stanovništvom. Pogotovo među mladima, u koje se svi kunu dok ne treba konkretno izdvojiti kune da im se nešto korisno omogući.

Jedan podatak iz struke zbilja je znak za društvenu uzbunu, a ne samo sportsku. U 2 godine, samo zbog posljedica pandemije COVID-a, čak 32 tisuće registriranih sportaša prestalo se baviti sportom! Nadam se da će novi Zakon o sportu, koji je upravo u Saboru, a najavljuje između ostalog državno financiranje lokalnog sporta i stručnog rada s mladima do 18 godina, biti točka preokreta. Od lokalnih šerifa, vidjeli smo, nema ideja ni značajnije energije da se mijenjaju stvari. Možda će nalozi države stvoriti nove trendove. Više nisu u pitanju samo sportaši i njihov opstanak, nego doslovno zdravlje nacije i njena budućnost.

Povezane vijesti

• Najučinkovitije vježbe za mišiće i um
• Što je važnije za skidanje kilograma, prehrana ili vježbanje?
• Vježbanje smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti