Naše ili nečije cjepivo?

Marcello Rosanda

Bi li Hrvati više vjerovali cjepivu proizvedenom u našem, sada već bivšem Imunološkom zavodu? Teško je ponuditi odgovor na to pitanje, no valja razmisliti. Jugoslavija je 1972. godine zbog velikih boginja cijepila 18 milijuna ljudi u samo nekoliko tjedana. Vlasti su uspostavile opću karantenu i naredile masovno cijepljenje. Nakon tri mjeseca borba je završila s ukupno 175 zaraženih i 35 umrlih. Brzo i efikasno.

Starija će generacija, zato, zasigurno osjetiti određenu dozu nostalgije za bivšim sustavom. Priča se o dobro organiziranom i besplatnom zdravstvu koje je u mnogočemu, tvrde neki svjedoci vremena, nadilazilo ovaj današnji.

Neki su voljeli socijalizam i druga Tita, neki nisu, ali izgleda da su svi vjerovali u zdravstveni sustav. Nije bilo toliko (dez)informacija kojima smo danas bombardirani i malo tko je imao potrebu ispasti pametniji od liječnika i znanstvenika. Bilo je nezamislivo dovoditi u pitanje njihov autoritet i čini se da nitko nije bio protiv cijepljenja. Pustimo na stranu autoritarnost tadašnjeg sustava, koji uvijek posluži kao argument za pohvalu današnjeg.

Podvlačeći paralelu sa situacijom oko koronavirusa i cijepljenja, stvar nije ni približno tako jednostavna kao u doba velikih boginja. Ipak, tada je u Zagrebu postojao Imunološki zavod koji je proizvodio cjepiva. Naša cjepiva. Ne samo proizvodio, nego i izvozio. Znalo se da je cjepivo koje ulazi u tijelo "naše", pa je možda i to razlog velikom povjerenju u vlast.

Teško je donositi velike zaključke, no jedno je sigurno - Jugoslavija svakako nije imala "lobiste" koji od države zahtijevaju da kupi i prihvati cjepiva, uz svakojaka upitna opravdanja o njegovoj kvaliteti.