Sad se moglo vidjeti koliko su umjetnost i kultura nebitni u ovoj državi. Važniji su im izbori, važnije su im krađe, a nas su zaboravili, kaže Alen Vitasović, istarski glazbenik koji zbog korona krize nema nikakvih prihoda. Hrvatska se, zapravo, nikada nije ni sjetila umjetnika, osim onih institucionalnih koje takvima proglašava i probire sama vlast. Kad nekome ispališ metak u sljepoočnicu, teško da ga poslije možeš oživjeti. A upravo je to učinila ova država onoga trenutka kada je na umjetnost primijenila tržišne principe - koliko prodaš, toliko vrijediš.

Koliko god paradoksalno zvučalo, neovisnost u umjetnosti obranjiva je jedino uz proračunsku pomoć. Dobro, ne uvijek i ne za svakoga. Neki će neovisni umjetnici s gnušanjem odbaciti bilo kakav novac koji dolazi iz birokratskog državnog, gradskog ili općinskog aparata, koji je zaprljan nepodnošljivom gomilom nepravde, ali njihova egzistencija onda ili nije vezana uz umjetnost ili žive u krajnjem siromaštvu. A takvi su rijetki kao paučina na vanjskim retrovizorima kakvog sportskog automobila. Oni, pak, koji žele objaviti knjigu kod cijenjenog izdavača, album u diskografskoj kući, izvesti predstavu u kazalištu, u startu su pristali biti dio sistema. Naime, rijetko što će im biti objavljeno ili izvedeno bez određene proračunske pomoći. To bi na prvi pogled moglo značiti da nije baš sve zasnovano na tržišnim principima, ali kad se stvar malo bolje zagleda iznutra, kad se, na primjer, vide honorari koje autori dobivaju za svoja djela, onda je jasno da oni od toga ne mogu živjeti, već eventualno zaraditi neki malo bolji džeparac ako prodaju na tisuće knjiga, albuma, ulaznica.

I onda kada na to dodaš malo koronavirusa, pa začiniš korona krizom i sve zajedno pustiš da se sljubi, dobiješ drek u koji si uvaljao one koji su do sada životarili od umjetnosti, a sada će krepivati. Država, županije, gradovi, općine, sve je to zatvorilo pipu. Ona dva atoma vodika i atom kisika koje su u mikro kapljicama davali za umjetnost sada žele svesti na neutrone.

Država je postavila temelje, ali umjetnici su pristali na njima izgraditi ovu kuću koja se raspada. U nju su ugradili menadžere, kulturne savjetnike, elitiste, političke ulizice i sijaset nametnika koji su rastočili konstrukciju, koji su branili tržišne principe prema kojima su jedino oni bili pošteno plaćeni. I tko je onda kriv? Pa svi i nitko.

Sretnem tako prije nekog vremena pisca koji mi se pohvali da mu, evo, samo što nije, izlazi treće izdanje posljednjeg romana. Nije rekao da je jako zadovoljan kako ga je napisao, da mu se čini da mu je to dosad najbolje djelo. Ne, on uspjeh mjeri prodanim primjercima. I što onda spočitavati državi? Ona nas je samo pripitomila.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961