Ukini nekome nešto, zbog bilo kojih razloga, i vidjet ćeš kako će onda naučiti cijeniti ono što je imao, kako će se vidjeti da susjedova trava nije uvijek zelenija.

Neviđene gužve zabilježene su u Vatikanskim muzejima, gdje su se ljudi jedva provlačili, jedva prolazili. Netko će pomisliti, to je uobičajena slika, a i bila je to uobičajena slika nekada kada su ljudi, rijeke turista iz cijeloga svijeta odlazile razgledavati te muzeje, a slična je slika zabilježena i prije desetak dana, kada su, budući da nema turista, sami domaćini Talijani, pohrlili razgledavati muzeje jer se nigdje ništa ne dešava.

Tamo su, naime, kina i kazališta zatvoreni, tako da su i muzeji bili dobra prilika da ljudi izađu, da se sretnu, promijene malo ambijent. Pa i za ne ljubitelje muzeja.

Postali su turisti u svom gradu, neki su po prvi put išli u te muzeje. Eto što učini korona, promijeni navike. Kod naših susjeda, za Valentinovo, u svim žutim regijama, odnosno regijama s najmanje restrikcija, tražio se stol više u kafićima, restoranima, čak i oni ugostiteljski objekti koji prije nisu bili toliko "na glasu", bili su puni. Ljudi su se zaželjeli svega. Kava za vani i ona kućna nisu poput one u kafiću.

Bit će i kod nas zanimljivo vidjeti kako će to izgledati kada se otvore kafići, kako će ljudi pohrliti, hoće li postojati "liste čekanja", hoće li se tražiti stol više, mjesto više. Hoće li se navike promijeniti i hoće li "kava za van" kao lajtmotiv s početka 2021. postati dio nove stvarnosti ili će, čim se otvore kafići, pasti u zaborav?

Puno se govori i o školi i fakultetima online. Hoće li se i to nastaviti, u nekom obliku, ili će i to biti zaboravljeno kada se stvari normaliziraju. Što se tiče škola, velika većina i učenika i roditelja i nastavnika se slaže da je najbolje uživo zbog cijelog niza dobrobiti, od vršnjačkog druženja i komunikacije do načina usvajanja gradiva i stjecanja vještina.

Kod studenata je pak stvar drukčija. Hoće li jednoga dana biti realnost studirati u Italiji, Engleskoj, Americi iz vlastitog dnevnog boravka, hoće li ono čemu su svi težili - mobilnost, iskustvo, susreti generacija, sada postati jednostavno - klik mišem, neovisno o geografskoj relaciji i neće biti važno gdje smo jer smo svi umreženi? Hoće li netko npr. raditi uredski posao "u Njemačkoj, Irskoj", ali primjerice iz Čabrunića ili Hrboka? Ili će ipak sve biti kao nekada, živjeti uživo?

Pomislimo samo kako je to krenulo. Bila je to subota, 22. veljače, subota kao svaka druga, no, profesionalna deformacija veli da je prva stvar nakon buđenja je pregledavanje raznih portala i vijesti, a svi talijanski portali prenijeli su tada vijest da je tijekom noći umro prvi pacijent od koronavirusa, što se tada doimalo kao nešto jako daleko, egzotično, nemoguće. Malo kasnije, već druga žrtva, raste broj zaraženih, prvi pacijent igrao mali nogomet, izoliran cijeli tim, obitelji svih suigrača, kolege s posla, roditelji, svojta, ovi s kojima je popio piće, konobar iz kafića, njegova mama, sestra, teta, nevjerojatan nikada viđeni lančani niz, lančana reakcija.

Zar se nekoga tko je prije godinu i pol bio bolestan pitalo gdje je bio, s kime je bio. Tada je "pazi s kime se družiš" značilo samo da treba izbjegavati loše društvo. A od lanjske veljače upozorenje "pazi s kim se družiš" postalo je također lajtmotiv -   izbjegavaj one koji imaju puno kontakata, one koje imaju malu djecu, one koji rade u zdravstvenim ustanovama, one koji "vise" po birtijama (dok su radile), u biti, izbjegavaj sve, pa i kućne ljubimce, nikada se ne zna, što je sigurno je sigurno. I, zatvara li se začarani krug nakon godinu dana?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast