GOST KOMENTATOR: BRANISLAV BOJANIĆ, DIREKTOR PULAPARKINGA

Koronavirus nas je, srećom, zadesio u kritičnom trenutku postojanja. Ma što se mislilo o tome, epidemija je spasila Planet

| Autor: Branislav BOJANIĆ

Naše društvo u kojem je prihod glavni motor, pokretač, a sve ostalo uvjetovano količini tog prihoda, upravo se nalazi na prekretnici poimanja svrhe same ekonomije. Ispada da je jedna dosta nerazumljiva epidemija slomila dugogodišnja nastojanja gospodarskih subjekata diljem svijeta kako ne bi samo prihodovali nego i koristili svojem društvu. U tom padu dolazi se do činjenice kako skoro niti jedna grana gospodarstva nema snage opstati nekoliko mjeseci bez konstantnog priliva sredstava kroz distribuciju proizvoda i usluga. A to, dalje, znači kako samo konstantna prodaja održava sustav na nogama.

Postavlja se pitanje kakva je to ekonomija koja sebi ne može stvoriti zalihe kojima će prebroditi nekoliko kritičnih mjeseci? Moderno društvo nikada nije bilo naprednije nego danas, kako u znanstvenom tako i u tehnološkom obliku. No opet nam se ruše temelji čim zastanemo na tren, neovisno da li zbog virusa ili nečeg drugog.

Upravo zalihe vrijednosti moraju postati temelj same ekonomije modernog društva. Zalihe koje nam daju sigurnost. Postoje zalihe hrane, pšenice, ulja, ali nikada novca. Društvo koje sebi ne može stvoriti zalihe novca (čitaj zlata, rude, vode...) jest društvo koje će uvijek ovisiti o tuđim resursima. I onda nastane pohlepa.

Kada bi društvo postavilo temelje ekonomije na pravednoj raspodjeli, tada bi u prvom planu svake države bilo stvaranje zaliha, a ne dugova. Javni dug je pokretač cijele ekonomije, konstantno trčimo za dugom koji je sve veći, a nikako manji.

U takvom okruženju je teško stvarati nove vrijednosti koje bi se trebale odražavati na cjelokupno društvo. Dug je uvijek težak teret poduzetništva i društva koje želi biti slobodno. On je bolja investicija od tvornice. Tko barata dugom, taj kroji ekonomiju. Naravno, ne možemo očekivati progres u takvim okolnostima.

Gubitak je u samom startu vrlo izvjestan jer ako je država prezadužena vanjskim dugom, vaša osobna poslovna dobit ne znači puno cjelokupnom društvu. Samo se stvara nepravedno društvo koje nekima podilazi ili ih štiti, dok se druge namjerno uništava. To se događa onima koji nisu lojalni, jer to onda znači da nisu ni podobni.

Početkom 90-ih građani uopće nisu bili u dugu kao što je slučaj danas. Svatko ima neki osobni dug (kredit za stan, auto, pokretanje nekog posla...). Državni se dug iz godine u godinu povećava i doslovno kao društvo stvaramo svoje temelje na koncepciji duga, što građanskog, što državnog.

E sad, je li COVID-19 podsjetnik da nešto radimo krivo, ili je isključivi krivac za ovu situaciju? Ili nas je, naprosto, probudio iz letargije i lažnog osjećaja sigurnosti. Proširimo malo vidike. Kvaliteta proizvoda i usluga koji se plasiraju na tržište uopće ne odgovaraju vremenu u kojem živimo. Puno se proizvodi, a kvaliteta mora biti niska kako bi vijek trajanja proizvoda bio kraći. To je osnova globalne proizvodnje. Napune se skladišta, a vrlo brzo i kemijsko tehnološki otpad koji raste tolikom brzinom da ga prosječni konzument nije niti svjestan. Živimo u eri ekonomske pohlepe na štetu zdravlja, okoliša, rijeka, mora i zraka, na štetu djece, životinja i naših dragih i životno nužnih pčela.

Ekonomska pohlepa je postala globalni problem. Sami sebi potkopavamo temelje i zato ćemo kao društvo propasti, naravno ako nastavimo s ovakvim trendovima. Došli smo do vrhunca, dalje nema, ne može se i neće se ići. Barem ne ovako, pod dosadašnjim uvjetima. Svatko bi trebao imati u vidu, bez obzira na gledanje osobnog interesa, da je zdravo društvo temelj za kvalitetan život pojedinca. Trenutno tretiramo ekonomsku pohlepu na principu gdje je pojedincu dobro na štetu društva. Niti jedna životinjska skupina nema taj pristup. Obrnuli smo sustav vrijednosti i zato će nam se to obiti o glavu.

Tamo gdje je novac bog sve je sveto i prokleto u isto vrijeme.

Poanta je biti bog i batina u politici, firmi, društvu, čime si pojedinac daje veliku moć pod izgovorom odgovornosti. No kad brod tone, svi se ti pojedinci razbježe i nestanu s vlastitim odgovornostima koje su potonule zajedno s brodom. Novac je danas sredstvo komunikacije. Došli smo u situaciju kad jezikom novca počinju svi komunicirati, i veliki i mali. Sve značajke proizvoda izražene tehničkim ili tehnološkim jezikom više nisu važne.

Najbitnije je koliko to košta i kolika je dobit. Pa što tu, pitao bi se netko s logikom tržišnog razmišljanja, ima loše? Na prvi pogled - sve je ok. Ekonomski gledano, dobit je cilj poslovanja. Uložiti čim manje, a ostvariti što više. Privlačno i vrlo jednostavno, zar ne? Ali zaboravlja se na ljude koji to u konačnici trebaju realizirati. Da, važno je realizirati ugovore u dogovorenom roku, važno je da kupac bude zadovoljan i oduševljen. Ali, treba se pitati jesu li i zaposlenici oduševljeni s onim što im se nudi. Kako i koliko mogu sami doprinijeti svojoj sreći i svojoj perspektivi? Naši zaposlenici još uvijek nisu motivirani razmišljati o globalnim problemima. Teško je naći zaposlenika koji se brine o ozonskim rupama iznad Finske ili Antarktika. Sve je to nebitno dok moraš razmišljati o svojoj egzistenciji te kako ćeš živjeti sutra kad odeš u mirovinu. Koliko pojedinac u današnjem svijetu zaista može razumjeti megatrendove kao što su globalizacija, individualizacija, urbanizacija, preseljenje stanovništva, razvoj tehnologija, održivost...?

I zato nas je, odgovorno tvrdim, koronavirus srećom zadesio u kritičnom trenutku našeg postojanja. Ma što se mislilo o tome, korona je spasila Planet od sebičnog pristupa uzimanja, a ne davanja. Svi zajedno izazvali smo koronu i sami sebe zatvorili. U trenutku u kojem imaginarni svijet vlada nad drvećem i životinjama, bolje nismo niti zaslužili. Novac jednostavno nastaje iz ničega, jedan broj lopovskih obitelji odluči ga štampati i onda ga uz kamatu dijele po svijetu. Čak im više ne treba ni pokriće u zlatu. Možda je najbolje da korona opstane još neko vrijeme i da se sustav uruši do kraja. Gospodarstva će se gasiti i ljudi dobivati otkaze. Samo će veliki opstati i preuzeti monopol, dok će mali brzo potonuti kao težak kamen bačen u morski plićak.

Građani ovoga svijeta, odgovornost leži na vama i zato sudjelujete u razvoju društva.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter