Bio je 11. siječnja 2016. godine. Mirno jutro, okupano ranojutarnjom kišom, mračno, s nebom sivkaste i tamnoplave boje. Samo jednom sam se prije toga dana susrela s autističnim djetetom, ali svejedno je da ih je bilo i dvadeset prije nego sam se upoznala s njim: nijedno dijete ili odrasla osoba s autizmom, premda imaju mnogo zajedničkoga, nisu slični.

Upoznavanje svakog sljedećeg je kao da se prvi put susrećete s tim.

Tako je i on bio drukčiji od svih. Stajao je, dugo prije ulaska ostale djece u školsku zgradu, u hodniku, u prizemlju zgrade, promatrajući kako se učenici okupljaju na dvorištu. To krhko i prozirno prozorsko staklo, oprano bezbrojnim kišnim kapljicama tog jutra, doslovno ga je, ali i simbolički, odvajalo od vanjskoga svijeta ispunjenog glasnim zvukovima. On je, stojeći tako, sam, ispred zbornice, radije odabirao tišinu. To je njegov najdraži, paralelni svijet. Baš kao i, kako sam naučila s godinama, većini ljudi s autističnim poremećajem.

Bez ikakvih očekivanja, težnji i nadanja, krenula sam prema njemu, spustila se do razine da nam pogledi budu u jednakoj visini i s osmijehom mu rekla: "Dobro jutro", oslovivši ga imenom, "Ja sam Helena, tvoja nova asistentica". Zagledao se u mene, nakrenuvši glavu kao da nešto na brzinu mora procijeniti i donijeti zaključak, a onda se nasmiješio i, uperivši prstom prema prozoru svečano uzviknuo: "Kiša! Kiša!".

"Voliš kišu?", upitam ga znatiželjno. Samo me nasmiješeno pogledao. U tom trenutku zazvonilo je školsko zvono, a učenici nahrupiše u zgradu. Dječji povici, topot koraka, cika i žamor unijeli su nemir u hodnik. Kišni dječak stajao je ukipljen, prekrivši uši dlanovima. Čekali smo da prođe gužva da se uputimo na drugi kat gdje je bila učionica razreda koji je pohađao.

Od prizemlja do drugog kata mnogo je stepenica. Znala sam njihov točan broj, jer je on morao stati na svaku od njih jednom, pa drugom nogom, uz brojanje na engleskom jeziku. Uspinjanje je trajalo dugo, a u svakoj prijeđenoj stubi je bilo toliko simbolike da ju je gotovo nemoguće opisati riječima.

Došavši u učionicu, sjeli smo u zadnju klupu, pored prozora. Kišni dječak nije razgovarao s učiteljicom niti s drugom djecom. Znao je u nekom trenutku otići do nekoga od njih i dotaknuti ih vrškom prstiju, kao da im želi dati do znanja da je tu i da ih je primijetio. Njegova pernica bila je spremište pomno i gotovo vojnički strogo našiljenih olovaka u boji, ali složenih isključivo po duginom redoslijedu. Najdraža mu je od svih bila crvena (baš kao i ostalim dječacima s kojima sam kasnije radila, a imali su potvrđenu dijagnozu iz autističnog spektra).

Engleski jezik je bio predmet koji ga je silno motivirao, kao i matematika (svuda je zamjećivao brojeve), a glazba… ona ga je činila sretnijim od ičega. Bilo je dana kad bi trčao i bježao, kao od neke nevidljive sile, a ponekad se činilo i od samoga sebe, a bilo je i onih kada je doslovno satima stajao uz prozor, u potpunosti u svojoj odsutnosti, "isključen", i nijedan vanjski doticaj nije dopirao do njegovog bića. Njegove oči, inače tako prepune radoznalosti i radosti, prepunile bi se tugom koja je ostajala negdje duboko u njemu i nije znala za izlaz. U svakoj situaciji sam se pitala kako bih trebala postupiti i intuicija mi je davala samo jedan odgovor: kao prema svome djetetu.

Kako sam nešto više od godinu dana prije rada s tim dječakom postala roditelj, nisam ga, kao u ranijem radu, mogla promatrati samo kao učenika, već i kao nečije dijete. To je jedna od percepcija koje samo roditeljstvo može osvijestiti. Bila sam tu za njega, kad je njemu bilo potrebno. U tom odnosu nije bilo prisile, vremena i prostora. Jedino obostranog povjerenja. Iako je bio u pitanju prvi razred osnovne škole, bio je to period mog života u kojem sam ja bila ta koja je najviše naučila. Kišni dječak je savladao brojeve i slova, nazive boja i školskog pribora na engleskom, pjesmice i brojalice, ali ja… ja sam naučila što je beskrajno strpljenje, što je prihvaćanje, bezuvjetnost, što su obrasci koje autisti vide u svijetu i primjenjuju u vlastitom životu, a često izmiče našim svakidašnjim, "normalnim" pogledima na svijet koji nas okružuje.

Danas je Svjetski dan svjesnosti o autizmu. Prema nekim istraživanjima, na 10 tisuća novorođene djece, njih 10 do 15 se rodi s nekim od poremećaja iz autističnog spektra. Potrebe i problemi osoba koje pripadaju ovoj populaciji, kao i članova njihovih obitelji, ali i najbliže okoline su veliki, ali nerazumijevanje i nedostatak potpore su još veći. Ipak, i oni su članovi ovog društva koje najčešće prihvaća samo "ukalupljene" pojedince koje je najlakše pospremiti u ladicu i otvarati po potrebama. Društvo želi ljude koji šute, ali ne i one koji žive u tišini kakvu poznaje svijet autizma. Društvo želi zgrade koje će napuniti profitom, a ne ljudima ovisnima o drugima.

Društvo želi deklarativno biti politički korektno, ali u praksi ne znaju što s ljudima koji izloženi buci dlanovima prekrivaju uši.  

I kao da Netko Negdje bira kakvo će biti vrijeme, i ovi dani su okupani kišom. Ionako ne postoje slučajnosti. Svijet s autizmom je svijet gdje je svaki dan onaj isti od jučer, s pogledom uperenim u sutra. Život u kojemu svaki tjedan započinje istim ponedjeljkom. Život koji je iznova i iznova ispunjen novim, ali jednakim, a opet početkom. Svijet u kojemu je borba s vjetrenjačama, kako osobnim, tako i globalnim, svakodnevica.

Kišnog dječaka, sada šest godina kasnije, susrećem svako jutro. Sada stoji u školskom dvorištu, s prijateljima. Obavezno mi mahne, poželi "dobro jutro" i pogleda isto onako, promatrački, ali s osmijehom, kao pri našem prvom susretu.

Možda bismo svi trebali više voljeti kišu, više šutjeti, više brojati stepenice, više voljeti dugine boje, biti više strpljivi, više tražiti red u kaosu života. Možda bi tada i ravnoteža u svemiru bila više moguća.

Povezane vijesti

• Kiša usporava promet, neke ceste zatvorene zbog poplave
• Najviše kiše u Puli
• Najkišovitija veljača u povijesti meteoroloških mjerenja