Kao iz paralelnog svemira, iz neke nepoznate dimenzije koju nije uspio pronaći ni kapetan Picard, zvučala je izjava ministra financija Zdravka Marića da su božićnice i povišice za javni sektor - neupitne. Rekao je to isti dan kad su poduzetnici kojima je zabranjen ili ograničen rad pregovore s njim napustili kao da ih je netko oprao vatrogasnim šmrkom. "Oni su na brodu i govore o solidarnosti, a mi smo u moru i utapamo se", opisao je situaciju čelnik jedne od ugostiteljskih udruga, Vedran Jakominić iz Rijeke.

U ovom slučaju "oni" su javni, a "mi" privatni sektor, među kojima ni inače ne postoji puno dodirnih točaka, a sada, u korona krizi, razdvaja ih Marijanska brazda. S jedne strane te brazde su božićnice i povišice, a s druge zabrane rada, otkazi i u najboljem slučaju minimalci. S jedne strane je sve neupitno, s druge je sve upitno.

I sve bi to, recimo, bilo možda i podnošljivo da živimo u zemlji s kvalitetnim javnim sektorom koji ispunjava svoju ulogu i u kojem su ljudi zaposleni prema svojim znanjima, a ne vezama. Zamislimo, na primjer, nasmiješene službenice na šalterima, uljudne referente u općinama i radišne profesore u školama. Ima naravno i takvih, ali izuzev zdravstva i možda još ponekog, javni sektor u Hrvatskoj uglavnom je simbol za nepotizam, uhljebljivanje i sumnjive radne navike.

S druge strane su radnici u privatnom sektoru, od blagajnica, kuhara i konobara do inženjera, odvjetnika i poduzetnika koji moraju raditi i po 50 ili 60 sati tjedno, vikendima i praznicima, i puniti proračun iz kojeg se isplaćuju plaće onima preko puta Marijanske brazde. Velikom dijelu tog privatnog sektora, prvenstveno ugostiteljima, sada je zabranjen rad. Riječ je o 80-ak tisuća ljudi koji će Božić dočekati u neizvjesnosti, sjedeći doma ispred praznih stolova u nadi da im se firme i obrti neće zatvoriti i da će dobiti barem državne minimalce. Istovremeno, uhljebljeni birokrati sjedit će pred punim trpezama s božićnicama i povišicama u džepu. Eto, to je pravda na hrvatski način.

S obzirom na ozbiljnost korona situacije i doista zabrinjavajuće brojeve zaraženih i umrlih posljednjih tjedana, odluci o djelomičnom lockdownu teško se može prigovoriti. No to ne znači da gore opisani rascjep između dvije Hrvatske mora biti još veći. Ključni pojam pritom je solidarnost, ista ona koju baš javni sektor i njihovi sindikati traže kad se bore za veće plaće. Ali Hrvatska nije zemlja solidarnosti, već zemlja mase. Samo onaj tko ima bolju organizaciju i više članova/glasača na izborima, taj će dobiti pažnju politike.

Da nije tako, Vlada bi već danas donijela odluku kojom se javnom sektoru, iz solidarnosti prema privatnom, ukidaju božićnice i smanjuju plaće. Onda bi možda i bilo novca za pomoć svima kojima je ovih dana, opravdano ili ne, zabranjeno da rade, pa samim time praktički i da žive.

Ovako doista nalikujemo na brod, i to Titanik. Brod tone, a posada i putnici pjevaju i plešu.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961