Kada bi ovo bio samo glazbeni osvrt, ne bi se tu imalo puno toga za analizirati: melodije jednostavne i lako pamtljive (doduše, ne baš onoliko lako kao Huljićeve), harmonije uglavnom u skladu s klasičnom harmonijskom logikom. Tekst ljubavni, religiozan i domoljuban. Ili proustaški. Ovisno o slušatelju. Opus popriličan. Produkcijski napreduje. Slušaju ga desničari, ali, kako smo mogli vidjeti na "tajnim" snimkama, i politički deklarirani ljevičari, štoviše, aktualni predvodnici hrvatske političke oporbe, odnosno, onoga što je od nje ostalo.

Tekstove mu prate diljem svijeta, pa i preko Drine, napeto k'o njegov nadimak. Naravno, on je Marko Perković, zvan Thompson, čovjek koji jedini u Hrvatskoj legalno smije vikati "Za dom spremni" i pritom ostati nekažnjen za remećenje javnog reda i mira. Rekao bi Balašević: "…sve po zakonu".

Kako je to u lipnju 2020. vrlo detaljno opisao i izuzetno duhovito obrazložio kolega Bojan Žižović u svojoj kolumni pod naslovom "Sad je i službeno - Hrvatska je proustaška država", Visoki prekršajni sud odlučio je tih dana da poznati ustaški poklič iz Perkovićeve pjesme "Bojna Čavoglave" nije dio remećenja javnog reda i mira, nego izraz pjesničke slobode (naravno, parafrazirano.) A pjesnička sloboda, osvjedočili smo se bezbroj puta, može pretrpjeti puno toga, pa i izričaj na rubu zakona, a pjesnici i dalje ostaju "čuđenje u svijetu".

Kad bismo krenuli u analizu pozdrava koji se koristio početkom četrdesetih godina 20. stoljeća u tadašnjoj NDH, imali bismo dva kolosijeka; na jednome su oni koji "Za dom spremni" doživljavaju kao uzvišeni izraz patriotizma, a na drugome oni koji tu omraženu frazu preziru, zabranjuju, smatraju primitivnom, zadrtom, opasnom i vrijednom isključivo osude. Zanimljivo je da se u lipnju 2020. Visoki prekršajni sud vodio nekom naizgled nemogućom, no čini se iznjedrenom kompromisnom tezom koja je dokaz da zakoni ne vrijede jednako za sve, a dokaz je ona poznata "može, ali…", sve da bi vuk bio sit, a ovce na broju, tko god u toj priči bio vuk ili ovce.

No, Marko Perković evidentno nije samo glazbenik "prljavog", rokerskog glasa koji se usuđuje javno pjevati o brojnim tabu-temama s kojima se hrvatsko društvo još uvijek nije (a kad će, ne zna se) uhvatilo u koštac, nego je i jedan od rijetkih glazbenika, ako ne i unikata, koji se ističu po broju "zabranjenih", odnosno otkazanih koncerata u dvoranama diljem Europe. Među njima su otkazani nastupi u Austriji, Švicarskoj, Nizozemskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini (točnije, samo Bosni.)

U obrazloženjima otkazivanja njegovih koncerata navodili su se strahovi od mogućnosti isticanja zabranjenih obilježja i ikonografije, poticanja na mržnju i činjenje kažnjivih djela. "Strah od mogućnosti" može biti i neizlazak iz stana do daljnjega, jer "postoji mogućnost" da ti padne pozamašan komad fasade na glavu (u Puli je ta mogućnost ogromna.)

Koliko je to (bio) dovoljno čvrst argument za "pedalu" Marku Perkoviću, ostaje, unatoč priopćenjima i objašnjenjima, poprilično otvorena i uvijek užarena tema kad god je se dotakne. Ipak, ni Istra nije iznimka po pitanju odbijenica poslanih na Perkovićevu adresu. Unatoč uspješno održanim koncertima u Pazinu, koliko je javnosti poznato, Thompson je nekoliko puta htio nastupati i u Amfiteatru u multikulturalnom, multietničkom i multikonfesionalnom gradu Puli koji ga je odbio svaki put. Pulska Arena, kao spomenik iznimne kulturno-povijesne vrijednosti, ne samo da jest nego i mora nastaviti biti zagovaratelj programa koji u svom prostoru smije ugostiti jedino i isključivo osobe i njihova djela iznimno visokih kvaliteta i zahtjevnih kriterija.

Međutim, tko i kako o tim kriterijima odlučuje te gdje ih i na koji način stvara, bilo bi zanimljivo doznati, a i prisjetiti se svih koji su imali čast nastupiti pod zvjezdanim nebom u tom kamenom podsjetniku na rimsku civilizaciju.

Kao grad prepoznatljive umjetničke povijesti, koji desetljećima upravo u Amfiteatru njeguje filmsku, glazbenu i glazbeno-scensku umjetnost kroz brojne festivale i programe, Pula još uvijek, nažalost, nosi i uteg politika koje su se desetljećima, pa i stoljećima, gotovo urezivale kao vječni ožiljci vremena u kamenu Arene. Stoga i odobreni programi koji se u njoj održavaju uvijek moraju proći onaj najvažniji, prešutni kriterij javne tajne, a to je iskrena ili lažna politička korektnost.

Neobično je da ograđivanje od Perkovićevog glazbeno-pjesničkog opusa, ako je on zaista toliko ekstreman kakvim ga predstavljaju otkazivači njegovih nastupa, nije jedinstveno. Kako je moguće da je Thompson u pazinskoj dvorani samo estradni umjetnik, a u Puli neokrunjeni vođa nekakvih neofašista? Dolazi li i ovdje u pitanje licemjerje i dvostruki kriteriji kakvi su svojstveni hrvatskom društvu, ili se tajna krije negdje u pedesetak kilometara cestovne udaljenosti između dva grada koja evidentno imaju i znatno udaljene percepcije građana u odnosu na navedenog izvođača?

Cijela "uzbuna" oko samog spomena na potencijalni koncert Marka Perkovića Thompsona u pulskoj Areni već godinama je poprilično duhovita pojava oko protivljenja tom događaju. U tom segmentu neodoljivo podsjeća na koncert Marilyna Mansona iz kolovoza 2005. godine. Malo je izvođača na svijetu koji su dočekivani s takvim strahom kao on. Vjerske zajednice koje su specifičnog Mansona tada nastojale otjerati molitvom (baš kršćanski!) valjda su se bojale da će posjetitelji njegovog spektakla nakon sat i pol izlaziti iz Amfiteatra pretvoreni u njegove vizualne dvojnike, šireći sotonističke vibre. Rijetko me što nasmijalo tih dana kao ta besmislica, a i sam Manson im je tada poručio "zapitajte se kakva je vaša vjera kada je može poljuljati jedan Marilyn Manson". Tko zna, možda i oko Thompsona vlada slična kolektivna iracionalna strava? Možda se žestoki protivnici njegovog nastupa u pulskoj Areni jednostavno boje da će posjetitelji Perkovićevog koncerta izlaziti iz Amfiteatra kao pretjerano omamljeni nacionalisti koji će samom svojom pojavom prisiljavati sve one koji nisu Hrvati i katolici da to u isti tren postanu. Urnebesno!

Thompsonovi slušatelji za sebe tvrde da nisu nikakvi ekstremisti, nego ljudi koji njeguju istinske vrijednosti. Za njih su to vjera, obitelj i ljubav prema domovini, ali za taj tris se u Hrvatskoj automatski dobiva etiketa zadrtog crnokošuljaša s kamenjara. Ipak, najčešće su to samo djeca živih, a i poginulih hrvatskih branitelja, ili sami branitelji, koji su uz njegove pjesme lakše prebrodili krvave ratne godine. Ljudi koji, na veliko iznenađenje (ili razočarenje?) mnogih, u sebi ne nose ni trun mržnje.

Pula je uvijek njegovala stil kulturnog, a glazbeno rokerskog grada. Ipak, u njenim ugostiteljskim zapećcima navodno se sluša glazba miljama daleko od bilo čega što se može povezati s riječju kvaliteta. Pretražujući stihove "novokomponovane muzike" izraz lica može varirati između dva ekstrema u kojemu su svakako suze zajednička pojava. Ipak, moje je ostalo skamenjeno. Kako god bilo, nadam se da se stihovi poput "čaše lomim, krvave mi ruke, samo ti bila si kriva za sve" nikada neće naći ni u jednom Amfiteatru.

Ipak, bilo bi zanimljivo čuti neki koncert reinkarniranog izdanja grupe Bijelo dugme. Recimo, Thompsonov glas uz glazbenu pratnju Bregovićevog Orkestra za vjenčanja i sprovode. Iskreno, ne znam bi li postojao zapamćeniji dernek na Balkanu. No, iako je Bregović u pulskom Amfiteatru nastupao više puta, Marko Perković Thompson, čini se, "neće nikada". Ipak, jedno mu se mora priznati: čovjek je pravi medicinski fenomen. Eto ga, živ i zdrav, a još prije 30 godina na sav glas je pjevao da ga je zmija za srce ugrizla.

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• Pulski Ironman 70.3 rasprodan!
• Renzo Arbore večeras u Areni