U svibnju se navršilo desetljeće da Vlado Pelesk nije više s nama. Za sve nas koji smo ga poznavali kroz svakodnevicu na stadionu, bio je Vlado Masni, izrazito dobrodušan i skroman čovjek. Rodom iz Križevaca, došao je poslom 1968. godine i odlučio ostati živjeti u Puli. Osjećao se dobro, uklopio se brzo, i, govorio mi je često, "ne bih ja više iz Pule". Kad smo prije 19 godina razgovarali o njegovom životu za rubriku "Šetnja na 7 brežuljaka", prvi je puta djelovao ono zbilja emotivno opušten. Bio je otvoren kao rijetko kada, priča iskrena, bez ušminkavanja za javnu sliku. Cijeli je život naporno radio, na stadionu pogotovo, od kada je 1976. godine naslijedio legendarnog prvog domara i oružara Marija Sorbolu. Koji je bio primjer osobe koja na prvu djeluje grublji u komunikaciji, mrgud, a onda se vremenom otopi u svoje izvorne dobrodušne pristupe. Kao i Vlado.

Poveznice za cijeli život

U spomenutom razgovoru razbistrili smo i porijeklo onog njegovog znanog pokliča "srce ti kokotovo mladog majmuna". Kad bi se ljutio, kad bi požurivao one koji su predugo u svlačionici ili troše toplo vodu dok drugi još treniraju, kad su se neki bunili na opremu ili ga zafrkavali, njegovo "kokotovo" bila je šifra "razlaz".

- Kao klinci smo u Križevcima znali često opsovati. Čuo nas je jedan svećenik, kazao kako nije u redu bogohuliti te da bolje kličemo nešto što će zvučati smiješno. Tako je nastalo to "srce kokotovo",

smijao se Vlado dok je pogled na trenutak odlutao. Vjerojatno u emocije djetinjstva u Križevcima.

Stanovao je podno stare Zapadne tribine, gdje su bile i svlačionice atletičara. Bio je skroman i nije se žalio. A zbilja jako tužnog vidio sam ga samo jednom u tih 35 godina, i to kad je preminula njegova Nina, istovrsno dobrodušna gospođa, s kojom se, kako je isticao, baš sjajno slagao. U priči o "naj" evocirao je utakmicu protiv Dinama Vinkovci. Favoriti oni, a Istra ih je klepila s 3:1 u sjajnoj igri, nakon groznog nevremena koji je srušio ogromnu granu notornih topola na istočnom stajanju. Sve je to Vlado sam riješio, bušio travu da otječu lokve, nanosio vapnom linije igrališta, pripremio opremu, kuhao čaj, grijao svlačionicu, brinuo da u kritično starim bojlerima bude dovoljno tople vode. Buba mu je bio najdraži lik, Žmak najbolji predsjednik, najdojmljivija Istra koja je 1979. izborila drugu jugo ligu, protiv BSK Slavonski Brod, a najemotivniji doživljaj, doček na Tržnici 1999. godine, po povratku iz Belišća i vraćanja Istre u Prvu HNL. Taj dragi čovjek je posebno ganut bio pričajući o izgradnji stadiona "i nadao se da će doživjeti njegov dovršetak". I jest, jer je Drosina zaokružena početkom 2011. godine.

Mnogi među nama koji su dio nogometne zbilje ovog grada u proteklim desetljećima, emotivno smo vezani za sve te naše ljude. Život u sportu je poseban i zbog toga jer su to poveznice koje, jače ili slabije, ostaju za cijeli život. Generirane su svaki dan, od dječačkog preko doba adolescencije, seniorskom najdužem roku, pa veteranskom i, tko više a tko manje, prisustvom na utakmicama, praćenju klupskih zbilja, druženja i godišnjica. Riznica je to sjećanja, energija prijateljstava i odraz životne pripadnosti gradu.

Prepoznavanje trendova

Prisjetih se tih realnosti dok sam čitao ove modernije verzije poveznica. Europski tjedan mobilnosti? Želi se ljude ponukati da se pokrenu jer pritišću sve teže posljedice sjedilačkog načina života. Davno sam shvatio da nikakvi tjedni, prigodne svečanosti, glamur instant događanja tenisa, nogometa, košarke, jahanja ili što već u Areni, neće stvoriti takvu atmosferu poticaja. Svi smo mi komotni, a svatko ima svoja dnevna opterećenja posla, obveza, terete koji ga u kontinuitetu okupiraju i priječe razvoj standarda pokretljivosti. Uvijek je pozitivno ljude podsjećati na bavljenje rekreacijom, a i mlade na blagodati sporta. No, efekti trenutnog i prigodničarskog poticanja razvodne se u izazovima svakodnevice. Što bi se moglo učiniti da se trendovi pogoršanja zdravlja nacije, pretilosti i posljedičnih šteta i za ekonomiju i ukupnu atmosferu u društvu, prvo zaustave, a onda i usmjere u pravcu pozitivnog?

Na stranu teorije koje definiraju stanje i upravo to, teorijski neuspješno upućuju na rješenja, ostaje ključnom praksa. Iskustvo doživljaja u prepoznavanju trendova. Svijet se promijenio u digitalnom dobu, ubrzan je život i svakodnevica usmjerena u zurenje u ekrane, sjedeće praćenje virtualnog života drugih i nečega. Sporta je u tom kontekstu mnogo na ekranima mobitela, laptopa, pa smo komociju učvrstili i u onome što je sinonim pokretljivosti, u odlasku na borilišta kao akteri i gledatelji, uživo. Donesli su "novi svijet" u naše ruke, da se ne mučimo, kamoli fizički pokrenemo, samo je važno da im klikamo, plaćamo surfanje i olakšamo put do reklama. Je li to problem tehnološka revolucija, pa smo se ohladili prema iskonskoj potrebi čovjeka, da se pokreće, troši energiju i obnavlja je? Nagomilano iskustvo mi sugerira da je priroda života da ima uvijek nekih poboljšanja. Ona davna možda danas izgledaju ništa, ali prije 50 godina, recimo otkriće "digitrona", činilo se senzacionalno rješenje da sav teret matematike nestane. No, digitron ili ne, morao si učiti, razvijati vještine i razumijevanje gradiva, a kalkulator je bio tek alat pomoći.

Činjenično jest lako dokazivo da je društvo (o)krenulo u pravcu odmaka od problema sporta. Nema jačeg saveznika za fizičko pokretanje mladih i starijih od sporta i rekreacije. Nema boljeg alata za jačanje fizičkog zdravlja i mentalne snage od kontinuiteta bavljenja nekom sportskom aktivnosti. Nema pogodnijeg okruženja od sportskog da se djeca naviknu na pokretljivost, kroz igru, ali i da se socijaliziraju kroz zajedničko treniranje i prevladavanje napora, da razvijaju kolektivni duh kroz natjecateljsku borbu i emociju (ne)uspjeha. Nažalost, praksa nam ukazuje da je društvance koje usmjerava život društva takvu granu djelatnosti svela na nužni teret. Odrađuju se programi "ogoljeli do kosti", grade sportske "palače" da bi se zaklonio pogled na problematičnost tih odrađivanja i, posebno, na posljedice. One kojih se populistički sjete u tjednu ili danu nečega, pokretljivosti, pretilosti ili (ne)pažnji sudionicima. Te borbe za standard sportske, rekreativne i ine pokretljivosti i duha, ne mogu biti kampanjske. One moraju biti kontinuirane i sa svakim novim teretom (nuspojave digitalnog) borbe trebaju jačati, biti kreativnije i uvjerljivije da zadrže i potaknu ljude na sport. Što se u tom smislu događa u ovom našem okruženju?

Bez tople vode i svijetla

Ovdje je ova gradska vlast siromaštvu sporta pomogla dodatnim oduzimanjem sredstava. Komunalnoj tvrtki koja skrbi za objekte (posljedično za sportaše) prepušteno je da se gomba kako zna s manje novaca od dosadašnjeg, ionako tankog proračuna. Posljedično Pula sport štedi na programima sporta(ša). Svakog ne-ljetnog dana se čuje pritužba klubova i sportaša da je (pre)hladno u dvorani. Roditelji se žale da nema dovoljno tople vode u svlačionicama stadiona (dijelom zbog pokvarene pumpe). Ljeti je lakše tuširati se hladnom vodom. Kad zahladi, uz manjak grijanja u objektima bit će viška prehlada, smrzavanja, demotivacije aktera. Sada se razmatraju opcije da se isključi rasvjeta na borilištima, jer kao djeca i ostali mogu trenirati po danu. Za školu, posao ili metodiku treninga, nema veze, snađite se. Zbog promjene atletske staze baš sada, u tijeku prvenstva, NK Uljanik je primoran cijelu jesen igrati u gostima. Isključite li im struju za onih pet/šest svjetiljki, a ne reflektora, ti momci koji rade, idu u školu, neće moći trenirati. (Radi informacije, godišnje održavanje stadiona Drosina, igrališta Štinjan, Veli Vrh i Veruda (?) stoji 750 tisuća, dvorane i boćališta 2,87 milijuna a bazena 3,9 milijuna kuna).

Sve navedeno ne bi trebao biti problem (samo) Pula sporta, nego prije svega motiv reakcija Grada. Da se manje priča priče, a puno više i konkretnije radi na rješenjima. Tretman kojeg sport ima u Puli je kulturološka sramota Grada. Sport nije suvišni luksuz društva kojeg treba marginalizirati, nego obratno. Taj problem i manjak želje da se stalno razvija i provodi ideja svekolike fizičke kulture dovela je do narušavanja kvalitete života ljudi i posljedičnih pogoršanja opće atmosfere u okruženju.

Štedjeti na grbači sporta(ša) je razlog zašto ga je sve manje, zašto ih je sve manje. Kao i pokretljivosti. To je refleks opće društvene dekadencije, koja na sličnoj simboličkoj matrici daje naslutiti zašto je u posljednjih deset godina u ovoj zemlji preko 400 tisuća ljudi manje. Zapostavljanje općeg dobra i manjak poticaja, pogotovo za mlađe, generiraju nepovjerenje u isplativost strpljive borbe za bolje društvo. Eto, u sportu je baš zato kolektivna depresija, i sve manje zainteresiranih. I sve više "tjedana podsjećanja" na važnost kretanja. Nekada ta nagovaranja nisu bila ni u primislima, a kamoli potreba.