Vrijedi li još uvijek u Hrvatskoj nepisano, ali do sada uvažavano pravilo da se novoj vladi, ministrima, predsjedniku države ili gradonačelnicima dao gratis period od stotinu dana kako bi u normalnim okolnostima preuzeli novi posao?

U slučaju troje novih članova kabineta premijera Andreja Plenkovića izgleda da je to demokratsko pravilo zaboravljeno i od opozicije i do medija, jer nema sata da se na društvenim mrežama ne pojave primjedbe na rad ministra gospodarstva i održivog razvoja Davora Filipovića, potpredsjednice Vlade Anje Šimprage i(li) ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalnog sustava Marina Piletića.

Kritike budućeg rada novih ministara – koje se baziraju na njihovim starim izjavama ili na gledanju u kuglu političkih analitičara i komentatora svih uvjerenja, boja i premaza – zapravo ne govore ništa o tome koliko oni stvarno (ne)vrijede za izabrani posao.

Ali, uvjeravanje javnosti unaprijed da će netko raditi – dok je taj netko tek upoznao vlastitu tajnicu – doista je pretjerivanje. Primjedbe da Anja Šimpraga, djevojčica iz kninske kolone koja je bila i zamjenica župana i saborska zastupnica, ne zna ništa o ljudskim pravima posve su nevjerojatne jer je ta žena iz prve ruke doživjela ono što pripadnici udruga civilnog društva koje se njima bave ne mogu ni zamisliti.

Ismijavanje Davora Filipovića – kojem bi premijer trebao posuditi nekog od svojih PR stručnjaka – zbog semafora u New Yorku ne znači da su, primjerice, SDP-ovi ministri gospodarstva, ako se netko sjeća tko su oni bili, imali bolje profesionalne kvalitete. Prigovaranje Marinu Piletiću da iskazuje svoju vjersku pripadnost i tamo gdje treba i gdje ne treba može iritirati ateiste, ali možda u Vladi nije naodmet netko tko poštuje biblijskih deset zapovijesti.

Novim ljudima u kabinetu Andreja Plenkovića, koji se ionako vodi kancelarski i sam Plenković odlučuje o svemu bitnome, treba dati sto dana da se uhodaju u posao.

Krizu s plinom, bude li je, rješavat će stručnjaci uz amenovanje Plenkovića, baš kao što su dogovor sa sindikatima o povišici plaća u javnim službama prije prvomajskih praznika postigli pregovarači iz nadležnog ministarstva – i Plenković.

Možda bi bilo bolje da ministri imaju više samostalnosti u donošenju odluka, da su njihovi resori samo njihovi, ali to nije slučaj u ovom mandatu. Najdugovječniji hrvatski premijer – koji će uskoro obilježiti šest godina u Banskim dvorima – upravlja svojom drugom Vladom (ako se ne računaju rekonstrukcije) čvrstom rukom.

Zar netko vjeruje da Gordan Grlić-Radman sam odlučuje o vanjskoj politici, a Mario Banožić o vojnim pitanjima? Njih dvojica su tamo, između ostalog, da ratuju s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem kad im se naredi, koji je uz Plenkovića jedina konstanta hrvatske politike.

Povratak civiliziranom običaju da se novim ljudima dopusti sto dana da se uhodaju u posao bio bi korektan postupak. To ne znači da ih se simpatizira – barem ne u ovom slučaju – ali ako se takva praksa dopuštala svima, tada treba biti prihvaćena i za nova lica u Banskim dvorima.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima