Proljetna je zima, zapuhala je škura bura, na Učki snijeg usred svibnja. Stisnuli se Puljani u svojim kaputima. Zaklonili se kišobranima, pognuli ramena, uvukli se u sebe natmureni. Oplakuju Uljanik. Jedni bijesni, drugi tjeskobni. Vrijeme upravo odražava stanje kolektivne svijesti ovih dana. Već odavno oplakujemo Uljanik znajući zapravo što ga čeka, ali je konačna odluka o stečaju toliko podigla dramatičnost sve do nacionalne razine. Oplakuje se brodogradnja i više se ne čuju protivnici državnog subvencioniranja Uljanika. Nema onih koji mašu prstom prema Puli i govore - ne damo pare iz proračuna.

Mnogi su pametniji prizivali stečaj puno ranije kako bi se spasilo što se spasiti dade. No, kako se vrijeme ne može vratiti unazad, barem za sada, morat ćemo prihvati neprihvatljivo, stvarnost kakva jest.

I što sad? Pomažemo li uljanikovcima plačući s njima na osobnoj i kolektivnoj razini? Kako možemo pomoći u svojoj nemoći malog čovjeka? Treba li galamiti? Tražiti krivce? Pljuvati, razbijati? Trebamo li se pomiriti sa sudbinom? Trebamo li, kao malu ruku potpore, u Crveni križ nositi pakete namirnica za uljanikovce ? Ili trebamo zatvoriti oči? Ne znam. Znam samo da plakanje ni apatija neće donijeti ništa dobro. Ni nama, ni njima.

Kažu da je najtamnija noć prije svitanja. Najhladnije je prije zore. Jesmo li dosegli tu točku ili još uvijek nije dovoljno tamno? Jesmo li došli nadomak nekakvom pomaku? Ne znam. Teško je prihvatiti činjenicu da je svaki gubitak šansa za novu priliku. Pametni kažu da je to tako. Koliko je to točno u našem slučaju znali bi kad bi se, kao u filmu, mogli teleportirati u neko buduće vrijeme.

Pula je oduvijek bila čudan grad. Prolazan grad izbjeglica. U njemu se izmjenjivalo stanovništvo svakih nekoliko desetljeća. Kako se vrijeme ubrzalo, tako i izmjene stanovnika idu brže. Zbog toga kao grad nemamo tradiciju, svoj jezik, sjećanja su blijeda. Na prste možemo pobrojati poznate ljude koje u Puli žive kao treća generacije.

Ne zaboravimo da grad kao organiziranu skupinu jedinki može povezati određena ideja, vizija, namjera, projekt, kao što je to primjerice bila vizija Franje Josipa koji je odlučio izgraditi glavnu luku Carstva na jugu Istre - Austrijskog primorja. Careva više nema, ali nema ni vizionara, karizmatika, idejnih vođa kojima će ljudi povjerovati i okupiti se oko određenog projekta. Uvjet postojanja takvog vizionara ili vođe je naravno i sam narod. Ovakvi kakvi smo danas - skeptični, nepovjerljivi, cinični, licemjerni i beznadni teško bi prihvatili i Isusa Krista da se sutra pojavi u Puli. Možda ga ne bi pribili na križ, jer bi vjerojatno i sam odustao od nas i povukao se barem 40 dana u pustinju.

Kako Isus nije na vidiku, a ni onaj kosooki, sva je prilika da će se snaga i pamet Uljanika u ovom jednostavno raspršiti kojekud u očekivanju nekih sila poveznica koje će ih vratiti u grad na jugu Istre. Njih ili neke sasvim druge stanovnike iz nekih drugih zemalja i gradova. Povijest se obično ponavlja, a Pula i Uljanik ima neku energiju feniksa koji se rađa iz pepela.

Povezane vijesti

• Uljanik je odavno predviđen za odstrel, na njegovom mjestu bit će novi Monte Carlo: IZA REŠETAKA SU ZAVRŠILI POGREŠNI LJUDI - Clint Eastwood, Lee Van Cleef i Eli Wallach u pulskom brodogradilištu
• Kako su se u mrtvom Uljaniku ukazali londonski duhovi Winstona Miletića i Borisa Churchilla
• Od golemog Uljanika ostali su samo njegovi sindikalni lideri