Poznata novinarka Ivana Paradžiković skrenula je pažnju ovih dana objavom na Instagramu u kojoj piše da se njezin sin usprkos prosjeku ocjena od 4,8 nije uspio upisati niti u jednu od šest gimnazija za koje je konkurirao. "Imao je nesreću da je išao u osnovnu školu gdje se petice nisu dijelile šakom i kapom, već je profesorima bilo važno da djecu nečemu nauče. Prosjek 4,4 je tamo 4, a ne 5. I meni je to oduvijek bilo normalno i jedino ispravno i prihvatljivo... Samo što ja nisam bila svjesna da je svijet odavno postao nenormalan! Šest gimnazija u gradu Zagrebu su upisale samo djecu s 5,0. Zamisli, čovječe!!! Nekoliko razreda s 30-ak učenika i svi 5,0!!! I nikome to nije čudno ni sporno ni alarmantno", napisala je Paradžiković.

I doista, ako se malo prodrma glavom ne možemo se ne zapitati: je li stvarno moguće da čak šest gimnazija (a vjerojatno i više) upisuje isključivo učenike s astronomskim prosjekom 5,0, dakle one koji iz svih predmeta redom imaju zaključene petice? Izgleda da je moguće, i da je to još jedan odraz stanja u zemlji u kojoj je najveći san, cilj svih ciljeva i apsolutni životni prioritet uhljebiti se u neku javnu službu i tamo vegetirati do penzije. Jer to je, naime, jedini pravi uzrok ovog problema.

Kad su davne, pradavne, pretpotopne i pretkoronske 2019. godine prosvjetari štrajkali za veće plaće, nitko se nije sjetio govoriti o kvaliteti. Naučeni na mentalitet krda, da ne kažemo stada, "obični mali ljudi" bezrezervno su podržali profesore i nastavnike jer se to činilo baš logično za podržati. Ljudi su izašli na ulice i traže veće plaće, pa je sasvim normalno da se pripadnik krda (da ne kažemo stada) metne na njihovu stranu, pogotovo ako su na drugoj strani neki mrski političari. Pod pritiskom 50.000 prosvjetara i milijun-dva onih iz krda (da ne kažemo stada), plaće su na koncu i podignute. Nekoliko mjeseci kasnije sve je potpuno zaboravljeno jer je počela korona.

Fast forward i evo ga rujan 2021. - doba genijalaca u zemlji bedaka. Osim ako nije riječ o nekoj bogomdanoj generaciji, budućim Teslama, Krležama i Rimcima, Newtonima, Šekspirima i Jobsima, jedino objašnjenje za poplavu superodlikaša je da netko jednostavno ne radi dobro svoj posao, ili da ga ne radi uopće. Ne treba puno mudrosti da bi se zaključilo kako je dijelu profesora i nastavnika, istim onima koji su prije dvije godine štrajkali i nazivali se ligom prvaka, sasvim lako, zgodno i oportuno podijeliti učenicima petice i potom mirno odšetati na dugi ljetni odmor. Opravdanja da su uzrok svemu tome korona i kućno školovanje samo su plašt kojim se skriva istina o hrvatskom školstvu. A ta istina je brutalna: hrvatsko školstvo već godinama nije liga prvaka, nego liga za ostanak.

I što nakon svega učiniti? Ništa, jer javni sektor, a prosvjetni radnici njegov su najstameniji dio, u Hrvatskoj je toliko zaštićen da ga nikakva glupost, pa čak ni ovako impresivna, ne može izbaciti iz ravnoteže. Ali kad bi ovo bila normalna zemlja, u kojoj se posao mora raditi vrijedno i savjesno, jer inače letiš, i u kojoj ljudi razmišljaju svojim glavama, a ne kao članovi krda (da ne kažemo stada) - u hrvatskoj prosvjeti pljuštali bi otkazi i ostavke.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961