Iz kuhinje IDS-a nikako da izađe neka nova ideja. Vrte se stari i oprobani recepti. Zato se stranka guši u plićaku plitke politike, poput pacijenta na respiratoru koji ne može prodisati svojim plućima. Besmislenost je dosegla vrhunac u četvrtak ujutro. Izjava saborskog zastupnika Emila Dausa (IDS) kako bi autonomija riješila većinu problema građana Istre kao da je izašla iz stranačkog programa s početka 90-ih. Radi se o recikliranju starog i potrošenog. Kretanje je to po poznatom političkom terenu. Sa sobom pak ne nosi nikakvu novu vrijednost, napredak ili razvoj. Samo se privremeno zamagljuje stvarnost i amortiziraju svugdje prisutni stranački problemi.

Autonomaška retorika

Razlog Dausovog forsiranja „istarskog autonomaštva“ je providan. Svaki puta kad bi IDS bio u nekom obliku krize, neovisno da li se radi o internoj ili eksternoj, pribjegava se istoj retorici – autonomaškoj. Možda u toj stranci smatraju da je reaktualizacija takve ideje način mobilizacije, okupljanja i okrupnjavanja vlastitog biračkog tijela. Nešto poput (polu)paničnog zbijanja vojnih redova uoči nadolazeće opasnosti. Tu su pak u pravu. Kao najteža bolest, virus bratoubilaštva je ušao u krvotok stranke. IDS je definitivno izranjavan unutarnjim podjelama. Nagrižena mu je supstanca. Slabljenjem dojučerašnjeg predsjednika Borisa Miletića na površinu isplivavaju njegovi protivnici. U prvi plan guraju se pojedinci poput Edija Goba, godinama nezadovoljnog i frustriranog činjenicom da je bio tako blizu, a onda tako daleko od Miletića. Udario mu je po prethodniku, što se nikako nije svidjelo novom predsjedniku IDS-a Daliboru Pausu. On poručuje da sranja moraju ostati u četiri stranačka zida. Zato je Gobo dobio packu, blagi šamar na otvorenoj sceni.

No, postigao je efekt. Iskoristio je prostor da se osveti Miletiću. Sve bi to bilo prihvatljivo i isključivo stvar IDS-a da istodobno, iz brojnih razloga u rasponu od skretanja pozornosti sa stranačkih problema do, kako rekosmo, motiviranja vlastitog biračkog tijela, Emil Daus nanovo ne koketira s autonomaštvom. To može biti zgodno kad se na suprotnoj strani nađu teški unitaristi i neprijatelji kojih u ovoj situaciji ipak nema.

Neshvatljivo i neprimjereno

Poražavajuće, neshvatljivo, potpuno neprimjereno i provokativno je kad Emil Daus, nadajmo se u izostanku pravih političkih tema, a ne s uvjerenjem da je to poželjno i moguće, za Istru ponovno traži – autonomiju. Točnija je pretpostavka da inzistira na nečemu što Istri ne treba, što neće proći i u što ni sam ne vjeruje, nego rasplet u kojem će Istra to dobiti. Paradoksalno je da se Dausovo traženje autonomije za Istru vremenski i gotovo u dan poklapa s godišnjicom Rujanskih odluka u Pazinu iz 1943. godine, kojima su "plebiscitarno izraženi zahtjevi većinskog hrvatskog naroda Istre za sjedinjenjem istarskih Hrvata s ostalom hrvatskom braćom".

Ono o čemu su 40-tih stenjući pod fašističko-talijanskom čizmom sanjali najproduhovljeniji i najpožrtvovniji svećenici iz hrvatskog naroda, kao i antifašisti i komunisti koji su ginuli zbog otpora okupatorima, Daus je doveo u pitanje. Oni su tada najotvorenije htjeli s Hrvatima, u Hrvatsku i s Hrvatskom, a Daus se sada od toga maksimalno želi distancirati. U razmaku od samo nekoliko dana saborski zastupnik IDS-a anakronim je temama zasjenio veliki povijesni događaj i proslavu Rujanskih odluka. Netko će ne bez razloga pomisliti da je aktualnim traženjem autonomije Istre izdao principe i vrijednosti istarskog antifašističkog pokreta. Uz to, Daus kao da je propustio govor predsjednika Zorana Milanovića u Pazinu, na središnjoj proslavi obilježavanja Rujanskih odluka.

"Narod bez države je tanak glas u noći. Država bez vojske jednako tako. Prije gotovo 80 godina Istra je odlučila da se želi sjediniti s maticom i biti dio Hrvatske". Gdje je bio Daus dok je predsjednik to govorio? Zaspao u prvom redu? Na kavi? U teretani?

Udaljavanje od Hrvatske

Treba li Istri uopće „Dausova autonomija“ dok živimo u svijetu u kojem se pametni, mudri i samo malo dalekovidniji integriraju po svim osnovama. Francuska je, recimo, poludjela što nije u nekim novim vojnim alijansama koje zagovara Amerika. Veliki igrači shvaćaju da su udruživanja često najbolji oblik zaštite nacionalnih interesa i zato se jedni drugima priklanjaju unatoč brojnim razlikama. Najbolji primjer za to je Europska unija.

Možda Daus u svom poimanju autonomije smatra kako bi Istra s jedva 200 tisuća stanovnika jednog dana mogla imati svoju državu i svoje financije. Vojska joj ne bi trebala jer bi u nekom vojnom sukobu ostala pošteđena zbog, recimo, savršenih tartufa, pitkog vina i najboljih maslinovih ulja na svijetu. Teško se oteti dojmu da je po pitanju istarske autonomije Dausov pogled na svijet kroz zamagljenu optiku potpuno sužen i pogrešan, kratkoročan i jednodimenzionalan te služi samo za jeftinu dnevnu politiku kojom IDS u posljednje vrijeme obiluje.

Nakon što je prije osam desetljeća ušla u Hrvatsku zbog emocija, tradicije, povijesti, sigurnosti i želje da bude sa svojima, Daus danas Istru udaljava od Hrvatske zbog – novca. Ovakvu kakvom je Daus doživljava Istra je na (ras)prodaju. Samo treba istaknuti cijenu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast