PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO
Danas sam dobila cvijeće. Danas je bio poseban dan. Dan mog sprovoda
Helena Mostarkić Gobbo
"Danas sam dobila cvijeće. Nije nam bila godišnjica niti nikakav poseban dan. Sinoć me bacio u zid i počeo gušiti. Izgledalo je kao u noćnoj mori. Nisam mogla vjerovati da je stvarnost. Danas sam dobila cvijeće. Danas je bio poseban dan. Dan mog sprovoda. Sinoć me napokon ubio. Istukao me do smrti. Da sam barem skupila dovoljno hrabrosti da ga ostavim! Danas ne bih dobila cvijeće…"
Ovaj potresni govor odjeknuo je prekjučer na pulskom Trgu Portarata, zajedno s bezbroj puta ponovljenim pitanjem "Zašto?", uz prisutnost mnogih sugrađana, malom mladih. U tradicionalnom mimohodu Sigurne kuće Istra veliki broj sudionika nosio je u rukama crne balone kao simbol i podsjetnik na nemali broj žena čiji je život nasilno ugašen. A ugasili su ga ni manje ni više nego ponajviše članovi obitelji, muškarci kojima su se darovale, a naposljetku podređene, potlačene i ponižene postale i žrtve njihovih izopačenih umova.
Broj jedne od najcrnjih statistika na državnoj su razini u zadnja dva desetljeća narastao je 398. Ne, nije to samo 398 ubijenih žena! To je 398 prekinutih životnih planova, 398 oduzetih majki, kćeri, prijateljica i najmanje 398 upropaštenih, neutješnih i zauvijek nasilno razdvojenih obitelji! I isto toliko neispričanih priča koje su ostale tamo negdje, između četiri zida natopljena krvlju, suzama i scenama koje se ne nalaze ni u najgorim filmskim scenarijima.
No, život nije film, nego brutalna stvarnost za sve one žene koje iz svoja četiri zida nisu mogle, znale ili stigle potražiti izlaz. Naposljetku, traženje razloga zbog kojih pomoć nije potražena posve je nebitna. Činjenica je da ta četiri zida više nisu samo njihova, nego su gurnuta prema odgovornosti susjeda, bliskih osoba, pa i društva u konačnici. Prošla su vremena u kojima smo mogli odmahnuti rukom na vrisak, reći da to nije naša stvar i nastaviti gledati televiziju uz nešto glasniji zvuk kao da se oko nas prolama pjev ptica, a ne vapaj za pomoć. I to bi mnogi morali osvijestiti.
Važno je znati da nasilje nije samo ono na što prvo pomislimo - dizanje ruke na slabijeg od sebe. Osim tjelesnog, riječ je i o različitim vrstama verbalnog, psihičkog, spolnog, pa i ekonomskog nasilja, zanemarivanja i uznemiravanja.
Kako sve kreće iz obitelji, djeca često gledaju nasilje ili su i sama njihove žrtve. Djeca koja se tjelesno kažnjavaju i ponižavaju, vrlo će vjerojatno i sama postati nasilnici prema vršnjacima, a u odrasloj dobi i prema roditeljima, bračnim drugovima i vlastitoj djeci, a mogu pokazivati i trajne znakove agresije na radnome mjestu. Roditelji koji biraju nasilne metode, umjesto da djeci budu pozitivan primjer življenja i konstruktivnog rješavanja eventualnih nesuglasica s njima i drugim članovima obitelji, nerijetko i sama dolaze iz obitelji u kojima se nije razgovaralo, nego dizalo glas i šake.
Neophodno je da i odgojno-obrazovne ustanove, socijalne službe i druge odgovorne institucije te društvo općenito u potpunosti prestane relativizirati, umanjivati, pa čak i opravdavati bilo kakav oblik nasilja. Pojava je to koju je potrebno sjeći u korijenu, jer svako, pa i naizgled najmanje guranje pod tepih, svakom nasilniku daje dodatni vjetar u leđa da nesmetano nastavi sa svojim metodama. Isto je i sa zakonodavstvom i pravosuđem u vidu izricanja blagih ili nikakvih kazni i mjera koje jedino mogu voditi ponovnom nasilju.
Odgoj djece po sistemu "uzvrati udarac" nije rješenje. Vršnjačkom nasilju u odgojno-obrazovnim ustanovama se naprosto ne bi smjelo dati prostora, ali ne samo preko deklarativnih natpisa o nultoj toleranciji na nasilje, već promptnim rješenjima poput učestali(ji)h upozorenja i djeci i roditeljima odnosno starateljima, ali i češćem izricanju strogih pedagoških mjera. Zataškavanjem nasilja da bi se škola prikazala privlačnijom u javnosti i (sasvim pogrešno!) tolerantnijom prema nasilnicima, činimo upravo sve suprotno od onoga što bi jedna takva ustanova morala propagirati i što joj je, u konačnici, i smisao.
Daleko od toga da ne postoje i muškarci koji su žrtve nasilja, no statistika ipak pokazuje da su u znatno većem broju žrtve upravo žene. Vjerujem da nitko normalan ne želi da mu sin jednoga dana postane ubojica, niti da mu djevojčica, jednog dana kad odraste, padne u ruke bolesnika koji će se nad njom iživljavati. I to je jedan od razloga zbog kojih nikada neću razumjeti zbog čega ljudi ne suzbijaju, nego potiču agresiju kod vlastite djece, smatrajući je odvažnom, hrabrom, pa čak i simpatičnom.
Ne, nasilje nije ni dražesno, a niti smiješno. To što netko potiče svoju princezu da ustraje u razvijanju svoje ljubomore ili sinčića da se obračunava šakama umjesto da ga uči civiliziranom razgovoru, govori o njemu samome. A priča je vrlo kratka: takav roditelj je ništa drugo nego obična sirovina čije će dijete sigurnim korakom odrastanja pronaći razumijevanje i podršku negdje na ulici, među strancima. Ako društvo ne napravi zaokret, buduće statistike povećanog broja nasilnika i žrtava zajamčene su. Baš kao i neki novi crni baloni u rukama. A u nekom idealnom svijetu, sigurna kuća trebala bi biti baš svaka.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
