Dajte mlade da rade, glasio je jedan pazinski grafit. Gramatički pogrešan, ali pjesnički rimovan pogađao je metu. Našvrljan u jeku najtvrđe ekonomske krize početkom prošlog desetljeća jasno je govorio tko su najveće žrtve masovne nezaposlenosti. Bili su to mladi ljudi, tek stigli sa školovanja na tržište rada ili pak oni s ugovorima na određeno.

Deset godina kasnije situacija se stubokom promijenila. Poznati su nam razlozi: završetak recesije, odlazak u inozemstvo, te prirodni odljev, koji zbog katastrofalnog nataliteta, nije nadomješten novom generacijom trudbenika. Sada su kapitalisti, pardon poslodavci, oni koji se jagme za radnom snagom. Barem tijekom ljetne sezone. Bilo je tako lani, a bit će, još i više, ove godine. Lani je država poduzetnicima izašla ususret podižući kvote za strane radnike, a prošlog su mjeseca iz HGK najavili njihovo potpuno ukidanje. Kada se uoči sezone upalio crveni alarm vjerojatno i nije bilo druge nego otvoriti vrata strancima, međutim, takve vatrogasne mjere ne mogu parirati sustavnoj planskoj politici zapošljavanja koja bi balansirala između potreba biznisa i zaposlenika. No, za vlast i poslodavce tako je najjednostavnije, iako to negativno djeluje na više razina. Zaustavlja se rast plaća (i umanjuje motivacija iseljenika za povratkom), češća su umirovljenja još zdravih i sposobnih, otežava se zapošljavanje teško zapošljivih skupina…

Postoji još jedan radni kontingent o kojem se u javnim diskusijama uopće ne priča. Za razliku od studenata, koji još koliko-toliko nalaze ljetni posao, srednjoškolce se izbjegava u širokom luku. Lani sam tako svjedočio kada su iz jednog trgovačkog centra srednjoškolcima u zadnji čas otkazali ljetni posao slaganja proizvoda na police. Otkazivanje je koincidiralo s Vladinom odlukom o povećanju kvota za strane radnike. Čim su doznali da će imati dovoljno radnika "otkantali" su klince. Nevoljkost poslodavaca da zapošljavaju mlade nije ni neočekivana ni problematična. Nije na njima da brinu o društvu, već zarađuju. S obzirom što sve za društvo znači da mladi na vrijeme steknu radne navike i iskustvo svijeta rada na vlastima je da zakonskim rješenjima to potaknu.

U razvijenom svijetu jasno je da su najjednostavniji poslovi poput prodaje sladoleda, pranja vjetrobranskih stakala ili dostave novina ("paperboy") rezervirani upravo za najmlađe sudionike svijeta rada. Kod nas nije tako, iako postoji interes. Prema predlanjskom istraživanju samo 15 posto srednjoškolaca imalo je priliku raditi.