Onoga dana kada Ćiro zaogrnut plaštem svemoćnog Manitua ode u vječna lovišta, a duša mu se u znanstveno nikad dokazanom procesu krene odvajati od tijela, narikače sa čvrsto stisnutom krunicom, kao da u ruci drže najsjajniji dijamant kojim svoju obitelj izbavljaju iz siromaštva, patnje i jada, a ne da se radi o komadu drvca s, doduše, snažnom duhovnom vrijednošću, zborno će i unedogled, milijunski puta ako treba, dramatično ponavljati Oče naše, Zdravo Marije i Slava ocu. Odradit će to u crno ruho odjevene bakice kakvih ima u svakoj crkvi gdje pobožnošću i odanošću prema Bogu zasjenjuju i one koji su mu po svom poslanju, radu i životu najbliži. Taj zamišljeni čin odlaska s ovog na onaj svijet, moglo bi se pretpostaviti prema nekim njegovim biografskim podacima, realno bi se mogao odvijati u sjemenišnoj crkvi Svetoga Alojzija Gonzage.

Tamo se, u bosanskom Travniku, Miroslav Blažević prvotno, iskreno, platonski i više nedozvoljeno nego društveno-politički odobreno, zaljubio u jednu časnu sestru, Aureliju. Nije to prošlo, naravno: Travnik 50-ih ili 60-ih nije bio ni Pariz ni New York, a slobode pojedinca ograničavale su se proporcionalno s nerazvijenošću podneblja koje je, opet, dalo jednog Nobelovca, Ivu Andrića. Bakice, čiji akustični glas odjekuje pod moćnim crkvenim svodovima, molit će se za Ćiru i njegov ulaz u raj. Ostarjele, umorne od života koji je u bosanskim gudurama pokazao više surovosti negoli najdivljija priroda na kugli zemaljskoj, teškom će mukom kleknuti na hladni pod crkve. Prekrižit će onemoćale ruke, ispreplesti kvrgave prste i dovest se u beskonačnom ponavljanju dobronamjernih molitvi sve do ruba besvijesti.

Tako će, ako slučaj zatreba, a za Ćiru u rodnom mu Travniku nikome ništa nije teško, potrošiti i zadnji atom snage. Pronaći će ga, ako isti taj slučaj zatreba, skrivenog u najudaljenijem kutku svog tijela, samo da još jednom Boga uvjere i pojasne mu da je Miroslav Ćiro Blažević, trener svih trenera, zajebant svih zajebanata, suštinski dobar čovjek. Ljudina. Možda je u njemu bilo i više mana nego kvaliteta, no iznad svega Ćiro je vječni gorostas čiji neminovni odlazak ne treba u tišini oplakivati nego u buci proslaviti. Nešto kao u onom ludom danu kad se Split uz manje suza, a više skandiranja i pjesme poklonio velikom, neponovljivom Oliveru.

Onoga dana kad nažalost teško bolesni Ćiro ode na susret sa Svevišnjim, rukama raširenih povjerenjem kojim mu se predaje na milost i nemilost, stat će satovi. Same od sebe zaustavit će se kazaljke na onim skupim, tankim, elegantnim Schaffhausenima, s remenima od mekane, ručno izrezbarene kože, kakve je Ćiro vjerojatno nosio pomno birajući za koju će priliku koji iz bogate kolekcionarske galerije statusno obaviti oko zgloba pa neka razne nogometne mutikaše, jalnuši i govnari pate od ljubomore prema čovjeku koji je bio baš - čovjek. Onoga žalosnog trenutka kad s ovog svijeta kojim haraju Putinovi ubojice, njemački oportunisti i američki imperijalisti ode romantičar poput Ćire, luđak i humanitarac, velikodušna dobričina, hedonist koji je znao uživati u životu, dodvoravati se moćnicima, ali se s njima još više svađati bez dlake na jeziku, vođeno nekom kozmičkom silom na neko će se neodređeno razdoblje vrijeme prestati zbrajati i pratiti, vlakovi i avioni njime se, vremenom kao mjernom jedinicom, više neće ravnati, a sve zato što je u pizdu materinu bosansku, baš u nju, i nigdje više, i tu kompromisa oko prostih riječi, psovki i misli nema, otišao veliki Tuđmanov poklonik, ulizica, Mamićev partner i neprijatelj, ali i trener svih trenera, komunikator par excellence i motivator bez premca.

Njegov oproštaj sa životom je filmski, ovjekovječuje se kamerama i snimkama. Ćiro kao da živi Netflix: ekipe su na dispoziciji 24 sata, čekaju ga u rodnom Travniku, obilaze s njime mjesta odrastanja, navode ga na teška prisjećanja iz mladosti. On je elegantan, strastven unatoč dijagnozama i prognozama, atmosfera je i zabavna dok se zajebava na svoj račun, ali i mučna kad čovjek postane svjestan ubrzanog otkucavanja njegovog biološkog sata. Teško je razumjeti gdje se ovih dana, možda i zadnjeg svibnja tog zanimljivog i sadržajnog života, isprepliću režija i improvizacija, gdje nastupa Ćiro kao glumac, a kad je riječ o Miroslavu Blaževiću koji je samo čovjek od krvi, mesa i bolesti zbog koje umire pred milijunskim auditorijem čiji je duboki naklon svakako zaslužio zbog zabave, sprdnje, originalnosti, domoljublja, ludosti, uspjeha, dostupnosti, jednostavnosti i skromnosti.

Na zadnje počivalište Ćiro će otići sam. U tami će ostati slijep i nijem. Zatvoren. Kao i svi ostali. Aristotel je primijetio da su ljudi koji uživaju u svom radu gotovo uvijek i najbolji u njemu. Kaže da samo ljudi koji uživaju u geometriji postanu dobri u njoj i da to vrijedi za arhitekturu i druga umijeća. To je Ćiro, čovjek čiji red polako dolazi.

Povezane vijesti

• Ne zaboravi disati
• IMA LI ŠANSE ZA ZORIČIĆA, RADOLOVIĆ I RADOJČIĆ? KAKO GOD, PULA JE ZA IZBORE – SPREMNA!
• Vodnjanski Edi Pastrovicchio ne može i ne zna sam, ali ima Kutiće koji mu mogu pomoći