PIŠE Zvjezdan STRAHINJA
Borba s virusom pretvara se u birokraciju
U subotu su Zagrepčani dupkom ispunili Dolac - nacionalni krizni stožer u nedjelju je zabranio rad svim tržnicama u Hrvatskoj! U subotu su se Zagrepčani razmiljeli Jarunom na okupljanja i druženja - stožer je cijeloj Hrvatskoj zaprijetio strožim mjerama kretanja! Nakon potresa u nedjelju mnogi su Zagrepčani pobjegli iz grada - krizni je stožer u ponedjeljak zabranio svima napuštanje mjesta prebivališta!
Borba protiv virusa sve do sada djelovala ja kao dobro organizirana akcija zdravstvenih i interventnih struka, ulijevala je nadu da ljudi koji imaju znanje i iskustvo drže konce u rukama. Sada, što se više lica pojavljuje pred kamerama na konferencijama za novinare u Zagrebu, sve više djeluje kao da smo iz koordinirane akcije zašli u birokratsko glavinjanje između naprečac donesenih propisa i realnih potreba stanovništva.
Da se ne shvatimo krivo! Mjere širenja zaraze su dobrodošle, i držat ćemo ih se, kao što smo ih se držali do sada, pa i kao novinari propagirali njihovu nužnost. Ali to neće ublažiti dojam da se mjere od proteklog vikenda donose stihijski, iz sata u sat, mada se okolnosti i ne mijenjaju tako dramatično brzo. Naša posvećenost mjerama ne znači da ih ne možemo propitkivati: jesu li baš pravedne i provedive, nisu li neke i apsurdne.
Primjerice, naše tržnice u Istri već desetak dana rade prazne, s malo trgovaca i još manje kupaca. I hvala bogu da su radile, jer se ipak omogućuje ljudima da kupe domaće, zdravstveno i nutricionistički prihvatljivije proizvode, pa još i na svježem zraku. Nasuprot toga, nacionalni ih stožer sada kupce usmjerava u trgovačke centre, zatvorene, i puno napučenije od štandova tržnica, čak i u uvjetima ograničenja broja kupaca.
Činjenica je da smo se u Istri mjera sprječavanja zaraze uhvatili puno prije nego ostatak Hrvatske, da smo ih se u velikoj većini pridržavali i da smo pokazali da smo svjesni ozbiljnosti situacija. I to nije tek patetični lokalpatriotski izljev. Činjenica je da smo se na izvanrednu situaciju navikli i prihvatili je prije ostalih, pokazali kako se treba ponašati, i ne čudi ako nove stroge mjere doživljavamo kao kaznu (neodgovornih) drugih.
Odluka o zabrani napuštanja prebivališta naizgled zvuči logično, ali ne iz aspekta stanovništva na selima, periferijama, u malim kvartovima sa statusom naselja. Njima se i opet nisu bavili oni birokrati koji su ograničenje kretanja smislili na ovakav način. Njima teško u glavi ide da neka prebivalište i nemaju ljekarnu, opskrbni centar, plinaru…
Pogledajte u osobnu iskaznicu. Što piše pod prebivalište? Piše ime naselja i adresa. U slučaju Pule ime naselja ujedno je i gradsko područje, no u većini drugih slučajeva prebivalište je isključivo naselje, mjesto ili selo koje sada bez propusnice ne bi smjeli napustiti.
Čitamo li doslovno odluku stožera, a kako bi i drugačije trebali čitati i tumačiti, mještani jednog sela sa statusom naselja ne smiju do drugog ili do sjedište jedinice lokalne samouprave. Naravno, umirujuće je saslušati i konferenciju istarskog stožera na kojem će Dino Kozlevac reći da će se stvari u hodu rješavati, ali to u praksi samo znači da onaj koji je na nacionalnoj razini donio ovakvu odluku o njenoj provedbi na lokalnom nivou nije dobro promislio. E to je birokracija na djelu.
Želimo li opskrbiti stare roditelje u susjednoj općini, koji je stožer nadležan za propusnicu - naš ili njihov stožer? Kako ćemo regulirati kupnju lijekova ako ljekarne nema u mjestu prebivališta? Hoće li se uvesti dostava kroničnim bolesnicima ili će se izdati mali milijun propusnica za sve koji redovno piju neku terapiju? Kako će seljaci hraniti životinje s one strane administrativne ili općinske granice?
Pitanja se množe, dok „opća karantena“ kreće u primjenu. Ako to ne pokaže rezultate sljedeći stupanj je policijski sat. I neka je! S policijskom satom barem znamo na čemu smo.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
