Ne znam je li od ovih pretjeranih temperatura zraka, ali neke ovotjedne vijesti, aktualni prijedlozi zakona, bizarne odluke i još bizarnije izjave, čine mi se preuveličani. Što god pogledam ili poslušam djeluje mi gotovo ludo i na granici mogućeg. Pa iako svečano čekamo ulazak u Eurozonu kao da će nam ta Nova godina donijeti čarobni štapić za rješenje svih naših problema (a imamo ih k'o u priči), odmah se sjetim da živimo na Balkanu, premda bismo najradije izbrisali tu činjenicu, samo da možemo. No, upravo mi se zbog nje sve ranije navedeno čini lakše prihvatljivim.

Naprosto se, eto, ne mogu oteti dojmu jedne slike koja mi se neprestano vraća u misli. Vidim dječaka kojeg roditelji uporno pokušavaju odvući na mjesto na koje on jednako tako uporno ne želi ići. Najprije ga na to pripremaju ljubazno i s radošću, trudeći se da ga zainteresiraju pričom o mjestu na kojemu bi mu, realno, trebalo biti zanimljivo i lijepo i gdje bi mogao stvoriti puno lijepih uspomena.

Nakon što dječak to kategorički odbije, roditelji zatim kreću u intenzivno "obrađivanje", opravdavajući svoje namjere, ali opet nailaze na otpor. Treći korak je roditeljsko priopćavanje odluke koju dječak jednostavno mora prihvatiti jer nema izbora. Nekonfliktno dijete u stanju je prihvatiti bilo kakvu odluku ako je ona dovoljno argumentirana i kao takva pojašnjena, ali nekonfliktno će se na "nemaš izbora", do kojega je samo dovelo svojim ponašanjem, najvjerojatnije početi bacati po podu u znak protesta.

Čini se da je ovako nešto morao doživjeti predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić u djetinjstvu kad toliko ne želi doći kod nas na more da se o tome vrlo odsječno očitovao u nedavnoj izjavi za medije koja je, prvotno, zamišljena kao opravdavanje njegove želje za dolaskom u Jasenovac. Kao da su ga na jadransku obalu htjeli dovlačiti iz godine u godinu, prisilno, pa sad kao čovjek u odrasloj dobi, a k tome i na poziciji na kojoj se nalazi, konačno smije i može glasno i jasno, i još preko medija, svima poručiti jedno veliko NE.

Vučić na more u Hrvatsku jednostavno ne želi doći, kazao je to više puta, dodavši da mnogim građanima Srbije koji to čine i koji se time hvale, slikaju i ponose, čestita na tome. Naravno da je tako htio ispasti cinično duhovit, ali određenu dozu gorčine u svom glasu naprosto nije mogao sakriti. "Ja na more ne želim da idem. (…) Ja ne želim da idem na more u Hrvatsku. Nisam zainteresovan za more, ponajmanje za Rovinj, Dubrovnik ili za ne znam šta, nisam zainteresovan. Neću da idem na more, hoću da idem u Jasenovac", izjavio je Vučić.

U tematiku Jasenovca ni najmanje ne želim ulaziti, ali ovakav otpor prema hrvatskoj obali, na koju dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta, zaista je u najmanju ruku fascinantna pojava. Toliko fascinantna da gotovo možemo zamisliti malog Aleksandra kako protestira u djetinjstvu, u nekim kratkim hlačicama s tregerima, upirući nogama o tlo uz glasno "neću", jer su ga silom htjeli dovući baš u Istru ili na jug Hrvatske.

Dubrovnik je, kako je općepoznato, jedna od najposjećenijih, u svijetu najpoznatijih i najpopularnijih turističkih destinacija. Rovinj je, osim izuzetnog šarma i privlačnosti koji su specifični upravo za (manje) istarske gradove, još u lipnju premašio brojku od milijun noćenja. Ipak, ova dva grada u srbijanskom predsjedniku izazivaju ogroman otpor i svi njihovi statistički uspjesi samo su, čini se, još jedan razlog više da Vučić ostane dosljedan prženju na beogradskom asfaltu za kojeg pouzdano znam da je u ovo doba godine usijan skoro do neizdrživosti.

Tko zna? Možda čovjek jednostavno preferira bazene ili umakanje na Adi Ciganliji. Zašto bi uopće išao posjetiti istarski poluotok kad ima svoje veštačko poluostrvo? Jednostavno, Vučić možda preferira beogradsko more, kako Adu kolokvijalno zovu. Ili jednostavno ne voli vodu? Ta što bismo baš svi sve voljeli i svuda planirali ići!? Vučić ionako ne želi da se od njegovih putovanja napravi pompa. On je, eto, toliko skroman čovjek da bi htio doputovati u Hrvatsku posve neslužbeno, čak privatno! Ako može i potajno, to bi mu, valjda, bilo najviše po volji. Onako, kao kad su komšinice u osamdesetima znale skoknuti jedna drugoj na kavu dok im se lagano krčka grah, dok su muževi na poslu. Pa neće ni znati da su negdje bile, a kamoli o čemu su i s kime ćaskale. E, tako je nekako i naš komšija zamislio svoje putovanje u Hrvatsku mimo protokola.

Ali, njegov animozitet prema našoj obali gotovo oduševljava svojom dosljednošću i opetovanim ponavljanjem. Izrekao je to toliko puta da nitko ne bi ni najmanje posumnjao u istinitost njegovih riječi. Učinio je to, kao i uvijek, pažljivo, odmjereno i s točno istaknutim dramskim pauzama radi pojačavanja dojma izrečenoga. Scenski i teatralno toliko zaokuplja pažnju da vjerujem da bi mu svaka Akademija dramskih umjetnosti sačuvala mjesto, i to bez polaganja prijemnog ispita, ako se ikada odluči prestati baviti politikom i zakoračiti na daske koje život znače. Ionako je Shakespeare odavno čitav svijet nazvao pozornicom, a sve ljude tek glumcima. Mora da je William barem čuo za Balkan. Ovdje tragikomedijama nema kraja.

I stoga stvarno nema razloga da predsjedniku iz susjedne nam zemlje ne povjerujemo da ne želi doći na naše more. U redu je, Aleksandre, shvatili smo poruku, iako su nam motivi ostali donekle nejasni. Nisi zainteresiran za more. (Barem ne za dolazak.)

Čula sam jedno duhovito objašnjenje za čitavu ovu dramu oko Vučićevog odbijanja dolaska na našu obalu. Kažu da je čovjek, zapravo, potajno htio doći odraditi sezonu na Jadran, ali mu je biznis propao.

Povezane vijesti

• Vučić: Srbi i Hrvati različito o prošlosti, ali moraju drugačije o budućnosti
• Vučiću zabranjen ulazak u Hrvatsku. Htio je privatno posjetiti Jasenovac
• Srbija uputila prosvjednu notu zbog izjava Grlića Radmana