Srećom da gradove gradovima ne čine samo, uvijek i bezuvjetno aktualni i prethodni gradonačelnici, karizmatične ličnosti prepune dobrih ideja i pomaka ili mozgovi, može i mazgovi, koji su zalutali, a naivan ih je narod izabrao misleći da od lošeg nema lošijeg. Srećom da gradove gradovima ne čine ni moderne zgrade, uređeni spomenici, široke avenije, top restorani, uspješni sportski klubovi i održavane fasade. Srećom da kriterij za utvrđivanje grada gradom nije, recimo, funkcionalni starački dom u kojem anonimni zaslužni građanin na mjesto čeka pet, deset ili petnaest godina, no prije nego što ga dočeka umre u kućnoj postelji okružen uplakanom obitelji. Ne dao Bože da sve to mora biti tako i da su to preduvjeti da se grad može zvati gradom. Jer da je stvarno tako, Pula status urbanog središta sa svim pratećim i podrazumijevajućim sadržajima po ovim parametrima ne bi nikad zaslužila.

Više u ovom gradu fali nego što ima onoga čega bi trebalo biti - da bi se, ponovimo, grad smatrao gradom. Neka se nevoljnici koji mazohizmom hrane dušu i uživaju u stagnaciji grada koji je nekad nešto značio otvoreno sprdaju, naslađuju i iživljavaju nad ovom i ovim tezama koliko god žele. No nesporna je činjenica da svijet ide naprijed, dok Pulu guraju u …, neka, ovog puta, to bude rikverc, iako je jedna druga riječ primjerenija.

Treblinka

Što reći o ljudima koji vodeći Pulu, kad se stvari pokušaju pomaknuti s mrtve točke i napraviti barem mali iskorak k nečem novom, pozitivnom i nadahnjujućem, nisu u stanju prihvatiti gradnju hotela u napuštenom kamenolomu zato što će, recimo, kava koštati izmišljenih 28 kuna? Ili će, izmišljeno, plaža biti kao konc logor Treblinka u Drugom svjetskom ratu gdje će, sa suludom podjelom uloga, gosti glumiti Židove unutar žice, dok će ih Puljani sa strane ljubomorno gledati?

Treba takvima koji u ime lažne demokracije forsiraju lude teze, pa mislite o tome što god želite, reći da su zločesti, manipulativni i bezobrazni. Problem hotela na Valkanama ne postoji zbog prostorno-planske dokumentacije jer je ona sređena, niti zbog imovinsko-pravnih odnosa koji su riješeni, a još manje zbog odabira lokacije ili idejnog projekta koji budući hotel savršeno ambijentalno integriraju u prostor oplemenjujući ga dodatnim zelenilom i hortikulturom dominantnijom od arhitekture.

Problem ovog grada, i ovog projekta koji spominjem tek uzgred, više je u (napušenim) pojedincima i bukačima, zlobnoj bučnoj manjini koja je antiprotivna, vječno destruktivna, sumnjičava i puna predrasuda, nego u idejama i krupnom kapitalu kao njihovom teškom ideološkom neprijatelju koji narodu oteto bogatstvo svemirskim brodom goleme nosivosti želi prenijeti na drugi kraj planete.

Hejteri

Sreća je da Pulu, uglavnom izgrađenu u doba Austro-ugarske, osim takvih negativaca i pijavica nalinkanih na razne budžete dok naivno glume neovisnost, samostalnost i časnost, suštinski ipak čine topli, zdravi, veseli, nasmijani i dobronamjerni ljudi koji joj, unatoč tome što im je ovaj grad više uzeo nego što im vraća, udahnjuju ljubav, privrženost, jednostavnost i skromnost. Prema Puli, da bi je volio unatoč brojnim kvalitetama i još više nedostataka, čovjek mora pokazati veliku toleranciju. Grad je to s brojnim sistemskim greškama. Unatoč promjenama vlasti, stranačkih garnitura i političkih prioriteta ništa se nabolje ne mijenja. Zapela je Pula na pola puta između vojnog i industrijskog, u potrazi za nekim novim, neosmišljenim identitetom koji mu vječno izmiče kao kockaru očekivani dobitak na jack potu koji naravno neće nikada dohvatiti.

Identitet Puli izmiče, i ne može ga imati, i nema ga tko definirati, jer ama baš nitko tko bi se time bavio ne zna i ne može osmisliti ništa pametno i provedivo osim proizvodnje kilogramski teških elaborata čija primjena je ravna mogućnosti da Elon Musk na put u svemir povede pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića. Ma to je sve Pula, sa Zoričićem i bez njega: dobra, loša, zanimljiva i intrigantna, dosadna i predvidiva, prepuna neotkrivenog šarma, ali i tako hermetizirana da u nju istodobno ne može ući nijedna dobra ideja, a da hejterska zajednica ne pokrene svoju mašineriju. Pula se, kao, čuva za buduća pokoljenja kojima pak u amanet neće ostati ništa osim zaostatka za svijetom koji sprintom grabi naprijed, dok ona puže unazad.

Sreća da u Puli, kao i svugdje na ovom svijetu, ima dobrih ljudi. I sreća da grad gradom čine i ljudi, oni su dobri duh, dašak života između hrpa betona, željeza i asfalta. Negdje u zaleđu Putinovog mračnjaštva i fašizma kojima smo izloženi, u strahu od nuklearnog rata s prijetnjom armagedona, skriveni dobronamjerošću svojih života, tu su Arturo i Žare. Topla ljudska priča. Puljani koje viđam jednom, dva puta tjedno. Prodaju ugostiteljski inventar. Radnici i zabavnjaci. Dođu u kombiju, iskrcaju što moraju, pozdrave i nazdrave.

Fiuman

Vječno nasmijani: “Ola, Fiuman, ča ima”. “A ono, uvijek isto, borba, dečki, borba”, uzvraćam. Arturo, stariji, kažu mi 52-godišnjak, pita: “Ki će kemu zet bode u nedilju”. Da ga ne uvrijedim jer je hajdukovac, torcidaš, kažem: “Neka bode zeme kemu više rabi”. Ha, dosjetio sam se. “Vi još možete bit’ prvaci, mi ne”.

Komentiramo, naravno, nedjeljnu utakmicu na Rujevici, Rijeke i Hajduka. Za Žareta, puno mlađeg, kažu da je dinamovac. Smijulji se, simpatično i iskreno. Dižemo si čaše u znak pozdrava, tolerancije i poštovanja. O njima ništa ne znam osim da su, eto, beskrajno simpatični i dragi, štabeli, je’l, ispravni. Oni su dokaz da svijet može i mora biti bolji te da svi skupa, u ovakvoj Puli koja vapi, moli da je pokrenemo, zaslužujemo više.

Svejedno, neka pobijedi Arturov Hajduk, Žaretov Dinamo, moja Rijeka ili naša Istra - život je, ljudi, ljubav, zabava i poštovanje unatoč različitostima.

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• Tamara Obrovac na Kaštelu promovirala novi album
• Jedinstvena vizualna atrakcija - 360° 3D mapping na Forumu