Prošao je još jedan 1. april, travanj, ali tko više mari za to, nema niti smisla smišljati neke šale, tradicionalne aprilili, kada je sve ono što se činilo nemogućim postalo itekako moguće, i kada je blockbuster postao stvarnost. Nemamo (za sada) još svemirce, ali imamo to malo čudovište koje nam diktira život, tempo, zdravlje, posao, susrete, proračun, ljubav, prijateljstva, putovanja i sve drugo.

Štogod da se kaže za 1. april, može biti samo ili crni humor ili se može odmahnuti rukom u stilu "ah, tko više za to mari, tako i tako cijeli nam je život crni 1. april".

I već drugo korona-proljeće. Priroda ne mari za to, prekrasne boje neba, prirode, cvrkut ptica, kao da su dio neke druge dimenzije, neke druge stvarnosti, priroda "živi" svoj život i dalje, a ponekad nam je to jedini podsjetnik da postoji još nešto što se naziva normala, odnosno da se barem nešto nije promijenilo.

Da nam je netko prije dvije godine rekao da nećemo moći nigdje putovati primjerice za Uskrs, rekli bismo da su razlozi - ili smo dekintirani ili ne možemo kombinirati radne obveze s putovanjem. Sada, imali novac ili ne, ferije ili ne, putovanja će biti jako reducirana i komplicirana, test ovaj, onaj, izolacija, karantena, pa Talijani su uveli petodnevnu izolaciju za svoje građane prilikom povratka s putovanja, a nakon pet dana - test.

Istina, moći će se sada otkrivati zavičaj, posvetiti se drukčijim interesima, ali uz sve mjere, sav oprez, nije to uvijek ono opušteno putovanje i odmor. Dakako, stvarat će se novi modeli, načini putovanja, turizma, druženja, svega, ako ovo potraje, no, sada bi lajtmotiv svima trebala biti ona stara narodna "sve traje pa prođe".

Što bi mogla biti prvoaprilska, drugoaprilska, trećeaprilska šala? Da dvorane opet služe za sportska natjecanja, koncerte, a ne za cijepljenje i prihvat pacijenata, da su svi hoteli, paviljoni i depandanse za turiste, a ne za izolacije, da djeca idu normalno u škole, fakultete, vrtiće, radionice, igraonice, da se sportska natjecanja odvijaju za publiku, navijanje, radost, veselje. Odnosno, da korone više nema i da se živi kao nekada.

Uvijek su nas učili da ne težimo prošlosti, da su stare navike, ljubavi, štogod, dio prošlosti i da treba gledati dalje, i da neka jela nisu više tako tako dobra ako ih podgrijemo. Međutim, sada treba gledati unatrag da bismo mogli zamišljati budućnost. Da bude (barem) poput prošlosti, ako ne može već biti bolja.

Da se ne gleda više je li je ovaj ili onaj u izolaciji, a kako to da šeće breka, kako ovo, ono, možda i nije više u izolaciji, možda je i samo žena, punica, a on tako i tako ne priča s punicom. Možda treba triput lupit petama i riječi poput izolacije, lockdowna, koronavirusa, mjera, izbaciti iz uporabe, da postanu arhaične jer za njima više ne postoji potreba. Da u rječnicima jednoga dana navedu "koristile su se tijekom sezone 2020./21.". A mjere mogu opet biti 90-60-90. Šala mala, aprilska. Nije važno, prvoaprilska, drugoaprilska, tko više mari kakva.

Trebao bi nam Alf s planeta Melmak, i onaj njegov nezaboravni smijeh. Možda upravo živimo sapunicu, drugu sezonu sapunice, nadajući se da će se do zadnje epizode sve nedoumice razriješiti. Da neće biti treće sezone, jer će zločesti nestati, ali više niti u sapunicama nije tako. Sada su i sapunice počele sličiti na grčke tragedije. Pa i neku večer u jednoj sapunici, što su mnogi opazili, bio je prizor s aerodroma, i svi statisti s maskama. Ne dobro, ili no dobro, kakogod. Valjda se i tamo zavukla korona.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast