Ubojice su među nama. Nasilnici. Bezbrojni brutalni osvetnici šeću ovim gradom vrebajući pritom svaki krivi pogled, riječ ili gestu. S druge strane stoji vojska iznimno pitomih građana. Na svako pitanje drhtavim glasovima progovaraju tek poneku riječ ili radije odabiru prešutjeti odgovor, trpeći i čekajući novu silu osvetnika da ih dokrajči. Ne vjeruju više nikome, ni samima sebi. Strah se uvukao u svaki dio njihova bića. Jedva dišu.

Ovako bi izgledao početak nekog bizarnog i mračnog romana čija bi tema bio grad u kojem caruju patološki umovi. Očito neki stanovnici Pule na taj način gledaju i svoj grad i svoje sugrađane. Misle da ne smiju izreći nijednu svoju misao, a da za to ne budu kažnjeni. Vjeruju da je svako tuđe djelovanje u konačnici upereno protiv njih, jer bi svaki njihov prigovor odjeknuo do mjesta i ljudi koji u njihovim glavama sklapaju ugovore s vragom, samo da ih povratno unište. Njih, jadne, bezazlene hodače o kojima heroji odmazde potajno kuju svoje paklene planove. Jer, ako ubogi hodači progovore, tko zna kakvo zlo ih čega već iza ugla?  

Na koji način inače objasniti toliki strah među pojedincima u ovome gradu, a kojih je svakim danom sve više, kad su u stanju iznositi ako treba i lažne prijave, ultimativno se skrivajući iza plašta anonimnosti i sve pod izlikom tobožnje bojazni za vlastitu sigurnost? Živimo li zaista u gradu u kojem vladaju zakoni navodnih odmazda koje sežu čak do gradskih moćnika? Postoji li doista neki logičan i opravdan razlog zbog kojeg su Puljani prisiljeni izabrati nojevski način života da bi ukazali na potencijalnu grešku, pritom strahujući za sigurnost vlastitog života?

Biti građanin je divna povlastica koja, između ostalog, jamči prava na slobodno kretanje i sigurnost života, ali nosi i odgovornost koja seže do sukreiranja ljepote zajedničkog suživota, a koja se prije svega odnosi na zaštitu tuđeg dostojanstva koliko i svog. Blaćenje drugoga bez razloga, nerazumljiva je potreba. Još ako je izvedena pod krinkom anonimnosti, doseže posebnu razinu dna.

Tanka je, gotovo nevidljiva granica između neodgovornog građanina i malograđanina. Neodgovorni građani ne susreću se tako često. Ovi drugi, nažalost, među pripadnike svojih redova na dnevnoj bazi upisuju na desetke. Neke ljudske jedinke ovoga grada vape za svjetlima reflektora i javnosti u suštini pateći od nedostatka pažnje, ali kada se upali prvi reflektor, tada se povlače u svoju ljušturu antijunaštva pod izlikom iracionalnih strahova, ne zaboravljajući barem još malo pljucnuti na svjetlo. Onako, usput. Jer pljuvanje je postao najpopularniji hobi današnjice.

Je li zavladala kolektivna paranoja koja je već otišla u patološkom pravcu, a ima potrebu zaliti baš svakom izlučevinom bilo koga ili bilo što? Više nikome nije važna tema, forma, cilj, namjena. Živimo u društvu koje s jedne strane krucijalne stvari ostavlja u podrumima svojih bića, svojih obitelji, svojih zamišljenih ili stvarnih zidova, a s druge više niti nema mjeru, a niti traži valjan razlog nekoga zaskočiti, optužiti, prozvati, oblatiti, pa i prijaviti, no samo onako perfidno ali kukavički; bez imena i prezimena, lika, glasa. Hrabrost i junaštvo istupa s otkrivanjem identiteta najdalje su ostavljeni na društvenim mrežama. U stvarnom životu sve češće se bira anonimnost, pa se pod njezinim zaštitnim imenom pokušava utrpati laž koja, više puta pročitana ili izrečena, nekima postaje istina. Živimo li zaista u nesigurnom okruženju bezumnika ili su ipak pojedinci prešli svaku granicu dobrog ukusa?