Suzana Jašić / Bojan Žižović
Medij koji to nije. Tako Suzana Jašić, gradonačelnica Pazina, tepa Glasu Istre. Političarka Jašić, jer ona to jest po svojoj funkciji i izboru, bez obzira što kaže da joj je novinarstvo prva i doživotna ljubav, vrši ozbiljan pritisak na novinare, insinuira da su plaćenici nekih političkih opcija, da Glas Istre ima mizernu čitanost, koju ona, eto, diže linkanjem jednog članka na svom Facebook profilu.
Ona je za objektivno, neovisno i kritičko novinarstvo. Nisam ni sumnjao. Za to su svi. Barem na javnoj pozornici. Ali što to znači? Da su novinari koji se drznu priupitati što je s njenim obećanjem o hitnoj izgradnji vrtića ili zašto prodaje zemljište bez da je prethodno napravljen registar gradske imovine, na čemu je kao oporbena vijećnica inzistirala toliko da je napustila jednu sjednicu na kojoj je tema bila prodaja nekretnina, zapravo infiltrirani IDS-ovci koji samo traže dlaku u jajetu da bi je ismijali ili joj napakostili?
Na takvim smo paranojama političara odrastali, nagledali ih se u stvaranju ove države, osjetili ih na vlastitoj koži u vrijeme kad je IDS najbolje znao kakvo bi trebalo biti novinarstvo. Ali od Jašić sam očekivao više, bolje, drugačije. Očito sam se prevario. Ona će radije za Glas Istre reći da je plaćenički medij, da ga nitko ne čita (samim time da je pred propašću; a što drugo), nego smireno razmisliti o težini svojih riječi i iznijeti dokaze za teške optužbe da nas plaćaju neke političke opcije.
Što je najgore i najporaznije, Jašić recimo ne smeta sadržaj konkretnog članka o odustajanju od gradnje novog vrtića u Pazinu, nego "urednička obrada, nesimpatična slika, naslov koji te poziva da odmah verbalno linčuješ i veseliš se kako su u politici svi isti". Dakle, pazinska gradonačelnica i političarka ne bi solila pamet samo novinarima, kojima bi valjda htjela objasniti kako bi, prema njenom viđenju, trebali pisati, već bi i urednicima imala što za dodati, a onda i fotografima. Jašić bi zapravo sama mogla pisati, fotografirati i uređivati ovu novinu. Tada bi sigurno bila sretna.
Usput bi, naravno, ostala na čelu Grada, jer to je njezina vjerojatno druga, treća ili tko zna koja po redu, ali svakako doživotna ljubav. Samo što bi za prčkanje po Glasu Istre ipak trebala stati u red. Puno je onih po društvenim mrežama koji znaju štošta o novinarstvu, a u njemu nemaju ni dana radnog staža, niti su ikada napisali makar i vijest. Takvi me podsjećaju na one koji stanu pred sliku, ne znam, Jacksona Pollocka i kažu: "Pih, pa to bi naslikalo i moje dijete."
Pompozne riječi, to je ono s čime Jašić izlazi pred sud javnosti. Ona je žrtva, a Glas Istre izgleda dželat. Plaćeni, da ne bih zaboravio njene insinuacije. "Odabrala sam teži put, a taj je da novcima poreznih obveznika neću kupovati dobru sliku o sebi u medijima i sad trpim posljedice. Naivno, govore mi mnogi. Nisam naivna, očekivala sam to, znam s kim imam posla. No, radije ću staviti 10 lampadina više, nego plaćati to što najdublje prezirem. Jer (ponavljam već ranije navedeno da utvrdimo gradivo, op. n.) novinarstvo je moja prva i doživotna ljubav, objektivno, neovisno i kritičko novinarstvo je moj ideal i moje uvjerenje. Ako zbog toga i za to treba politički 'poginuti', jebi ga, slobodno pucajte."
A nitko ni ne traži da ona politički "pogiba". Samo smo je upitali za prodaju gradskih parcela i gradnju vrtića. Ako je to za izginuti, onda bi politička scena bila puna herojskih mrtvaca.
Čini mi se, međutim, da je Jašić negdje na svom gradonačelničkom putu pogubila konce, da se, uz ostalo što je korisno za Pazin, bavi potpuno nebitnim stvarima, da pegla vlastitu sliku na društvenim mrežama (barem je besplatno). Podsjetit ću samo na ono što je izjavila u predizbornoj kampanji, u kojoj ju je Glas Istre, koliko mi je poznato, redovno pratio. Tada joj naša novina, barem to nije javno govorila, nije bila mrska, pa ni onda kada je, postavši gradonačelnica, dala intervju za nju. Dakle, izjavila je: "Nulta faza stambene politike je uvid u registar nekretnina, da vidimo što sve Grad Pazin posjeduje i u kojem je stanju. Zatim da vidimo što treba prodati, što zadržati, a što obnoviti. Najgore je imati prostore koji nisu u funkciji. Potom bi se utvrdila lokacija za POS stanove, gdje ići u javno-privatno partnerstvo, a gdje graditi gradske stanove namijenjene deficitarnom kadru."
Zašto je onda problematično kada joj netko pokuša skrenuti pozornost da je mogla na mjestu gdje je planirala Novi Pazin ići u gradnju POS-ovih stanova, a ne prodati gradsko građevinsko zemljište za gradnju stambenih zgrada po prilično niskoj cijeni od 31,4 eura za četvorni metar?