piše robert matteoni
Svijetle memorije i dostojni nasljednici pulskog hakla
(Arhiva Glasa Istre/Privatna arhiva)
Tradicija je važna stvar u svakom kontekstu života i njegovih odnosa. Kada neka tradicija uđe u zlatno doba (50 i više godina) onda govorimo o nečem posebnom. Doduše, kada ste dio te tradicije onda vas malo strese brojčani okvir, ali tako to ide s vremenom. Nema stajanja. Kad je prije pet godina kolega Goran Rojnić pisao o obilježavanju 50. godišnjice osnutka Park Avenije 69 sjećam se izgovorene nam mantre "pa je li moguće da je prošlo toliko".
Kad je prije par dana Rojnić posvetio tekst haklerskoj družini Autsajderi, koja obilježava 45 godina od osvajanja "Moje ulice, moje ekipe", jedino što je svijest odmah izbacila na površinu, "pa je li moguće da je toliko prošlo". Faktor vremena je jedan od onih na koje se ne može utjecati. Što god učinili, forsirali, tumačili, kočili, omalovažavali, faktor vremena ne mari, ide svojim putem.
I čini mi se u oba slučaja, i Park Avenije 69 i Autsajdera, čiji sam član kraće bio, kako je sve lijepo doživljeno u prošlom stoljeću pogotovo, bilo zbilja posebno. I ostalo vrijedno naših memorija do danas. Činjenica da je mali nogomet, ili kraće rečeno hakl, od tih drevnih mu vremena u Puli izrastao do jednog od najjačih centara u Hrvatskoj, najviše ukazuje na vrijednost "onih pionirskih godina".
U ovom mjesecu, kada smo svi barem malo opušteniji i emotivno mekši jer je adventsko vrijeme, mali nogomet je simbolički odraz tih doživljaja. Pričalo se o tome mnogo puta, i ne treba se umoriti to ponavljati, mali nogomet je već davno postao magnet građanima da posjećuju Dom sportova (naj)slavnijeg imena Mate Teo Parlov. Još dok je bio Dom mladosti "Savo Vukelić", to je bio prosinački epicentar masovnog okupljanja ljudi iz svih dijelova Pule, okolice, iz Istre, potom regije i Slovenije.
"Moja ulica, moja ekipa", postajao je iz godine u godinu sve ugledniji turnir, koji je u svojim najboljim izdanjima, s više od stotinu haklerskih družina, pratio ritmove kultne "Kutije šibica" u Zagrebu. U počecima tog haklerskog iskoraka, u drugoj polovici 1970-tih, nije se dalo naslutiti do kojih će razina taj turnir stići. Sjećam se prvih 2-3 turnira, u staroj verziji Doma mladosti, tribine su bile uglavnom prazne, tu i tamo bi se poklopilo nešto više ljudi i dinamičnija atmosfera. No kao gledatelj, zajedno s nizom suigrača iz juniorske momčadi Istre, uživao sam gledati kako su haklali naši prethodnici.
Bolje rečeno ondašnji seniori Istre i drugih klubova, kao i iskusniji malonogometaši koji su rekreativno haklali na školskim igralištima širom Pule. Eh nekad, igralo se gdje god je bila ravnija betonska ploha, na dva mala golića, tri na tri, pet na pet, sedam na sedam, koliko se igrača skupilo. Bilo je frajera koji nisu igrali aktivno nogomet, ali su tako baratali loptom da smo se mnogi tehnički nastrojeni aktivni igrači omladinskih škola, pa i seniorskih ekipa pulske općine, mogli sakriti pored njih.
To su bili izvorni hakleri, sugrađani koji su radili i teške poslove, a onda im je loptanje na betonskom igralištu dolazilo kao najbolja relaksacija. "Moja ulica, moja ekipa", bila je optimalna platforma da bi ti kvartovski španeri "dobili na vidljivosti". Niz ekipa osebujnih imena pojavilo bi se na turniru i nakon jedne utakmice te prikazanih vještina postajali su gradski popularni. Che tempi.
Park Avenija 69, ukratko, je jedna od gradskih priča, simbolično pokrenuta upravo 1969. U parku kraj današnje žute škole okupljalo se društvo, generacijski blisko, igrali su mali nogomet i druge igre, a u životu su ostali prijatelji, za sva vremena. Lideri tog "pokreta", Vlado Orlić, Stevo Juhas, Marijan Krivičić i drugi, začeli su zbilja sjajnu štoriju. Duga je 55 godina i ona će ostati urezana kao jedna od najdojmljivih pulskih i istarskih haklerskih priča, koja se generacijski nastavlja.
Nije stvar samo u malom nogometu, odnosno vještinama koje su ti momci prikazivali na turnirima u Puli, Istri, Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Stvar je upravo u smislu tog haklerskog pokreta, a to je druženje prijatelja, onih koji igraju, onih koji navijaju, a svi zajedno čine identitet kvartovske družine. Park Avenija 69 bila je pionirski iskorak u tom smislu, iako je kroz vrijeme nadopunjavala svoje redove i momcima izvan "centra grada", odnosno prijateljima, suigračima iz Istre, Uljanika i drugih lokalnih klubova.
Park Avenija 69 je bila pionir i u organizaciji velikog turnira, nacionalnog značaja, a osobito u institucionalnom iskoraku malog nogometa. U bivšoj Istarskoj banci održana je osnivačka skupština Malonogometnog kluba PA 69, jednog od prvih u Hrvatskoj. Bio je inspiracijom i drugim družinama da se organiziraju kao udruge i daju dodatnu dimenziju svojom ljubavi prema malom nogometu, istovremeno i prema načinu življenja u svojoj grupi, kvartu i ideji.
Bilo je zbilja velika stvar kada su te iz Park Avenije 69 zvali u svoje redove, pogotovo 1980-tih godina, kada su bili pojam za organiziranost, međusobnu privrženost i poglavito za romantiziranu verziju igranja malog nogometa. Svatko je naravno najviše privržen svom vremenu, prirodno je to, ali objektivni će promatrači ponavljati kako je PA 69 igrala neodoljivi tehnički stil.
Uslijed toga imali su najveću podršku publike, poglavito u kultnim dvobojima s višestrukim pobjednikom (i protiv Avenije u finalu) Burom, koja je bila sastavljena od seniora Istre, redom pravih legendi pulskog nogometa kao Sergio Scorija, Bubić, Cukon, Jadreško, Ignjatić, Valić, Božić, Čikada, B. Mihovilović i drugi. Doživjeti finale pred 4 tisuće gledatelja, postići gol i slaviti prvu pobjedu Park Avenije 69, to je uvjerljivo najuzbudljiviji trenutak malonogometne priče.
Autsajderi su, kažu upućeni, slavili naslov prvaka Ulice prije 45 godina, i to kao najmlađa grupa, redom 17-godišnjaci. Sjećam se da smo tada komentirali kako su ti dečki baš dobri i spremni za velike stvari. U Park Aveniji su imali veliki respekt prema njima, kao i prema družini Mladi Lavovi iz Rovinja, koja je također bila mlada, poletna, nabrijana, homogena škvadra.
Bilo je različitih generacija i u Autsajderima, ona rana Marušić, Bilić, Folo, Ružić, Poljak, Radolović Škicin, Vujičić, Šekuljica, Turčinović, Celija, pa kasnije uz Đerija Jeromelu, Danka Brunjaka, Siki Rabara, Liču Čalića, Hošnjaka i druge, visoko su dizali rejting kvalitete i pulskog hakla i samog turnira "Moja ulica, moja ekipa". Park Avenija 69 i Autsajderi su svaka na svoj način posebna priča tradicijskih okvira.
No, "Moja ulica, moja ekipa", je turnir i gradsko okupljanje koji je kroz skoro 50 godina iznjedrio mnoštvo sličnih i na njihov način osobitih priča. Nadam se da će se zbilja netko odvažiti pa posložiti jednu ukoričenu storiju, djelo koje će dati dužni prostor i priznanje svim tim gradskim akterima koji su u različitim razdobljima oduševljavali publiku. Istodobno i usrećivali sebe, jer gušt igranja u Domu, uz puno publike, prijatelja, jednostavno nema mjerne jedinice.
Eto, u četvrtak, Alen Vitasović, koji je otpjevao himnu PA 69, debitirat će kao izbornik selekcije estradnih i inih umjetnika, koja će se simbolično suprotstaviti "starcima" iz Avenije i Autsajdera. Bit će to susret prošlosti u okviru sadašnjosti, koja na najbolji način vrednuje što su veterani začeli prije 30-40 pa i 50 godina. Tada se sijalo ljubav za mali nogomet, tada se populariziralo vrijednosti kvartovskih druženja, tada se stvarala kritična masa da bi se mogla stvoriti tradicija.
I ne samo ona, nego i jedan od identiteta grada, koji vapi za takvim manifestacijama privrženosti pulskoj urbanoj ideji. Oni koji smo svjedočili tim počecima nismo bili baš sigurni, poučeni pulskim iskustvima, da će to saživjeti kao tradicija. No, ne samo da je uhvatila korijen, nego je priča o haklu Pule otišla na kudikamo više razine. Ne samo zbog uspješnosti turnira "Moja ulica, moja ekipa". Turnir kroz vrijeme može imati svoje uspone i padove, ali to što traje, sugerira njegovu žilavost.
No, činjenica da Pula ima uspješan futsal (malonogometni) klub na nacionalnoj razini, da ima više reprezentativaca Hrvatske koji su ponikli u domaćem haklerskom okruženju, potvrđuju da je tradicija evocirana kroz memorije dobila još jači, bolji i kako dolikuje napretku – moderniji izričaj. Nema ljepšeg kada nasljednici nadmašuju prethodnike.
Svi oni koji sudjeluju u turniru i haklerskom druženju, na parketu ili na tribinama, nakon pobjede ili poraza svojih favorita, kao i oni koji to organiziraju i pokušavaju napraviti sve bolji turnir, moraju imati na umu samo jedno. Savršenstvo ne postoji. Uvijek će biti dobrih i slabijih godina, uspješnih i neuspješnih nastupa, ali ono što je najvažnije, svi su pobjednici dok daju doprinos da grad Pula ima svoj prepoznatljivi prosinački skup.
Onaj koji nadilazi puko malonogometno nadmetanje, a promiče okupljanje građana svih generacija. Iz svih kvartova ovog našeg lijepog grada, kojem previše stalno nešto predbacujemo, umjesto da mu ističemo (urbane) vrijednosti. "Moja ulica, moja ekipa", i sve što ona simbolizira, jedna je od tih vrijednosti…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
