Piše Ian Tataj
Kulturna saga: Dvaput je dvaput
Ian Tataj / Elis Lovrić
Nekome je život kao sapunica sa, nadamo se, barem sedamdesetak sezona; nekome je više kao sitcom, humoristična serija raznih tematika; nekome je serijal ratnih i triler filmova, nekome je više kao nekakav ciklus europskog noir ili eksperimentalnog niskobudžetnog filma. Svatko ima svoj različit put, a netko se, makar u nekoliko navrata može nasmijati kada gleda unazad koje je sve sezone, epizode i nastavke u svojoj priči imao. Ako pak pogledamo u dnevne kronike našeg đornala i onih koji su nas prethodili, vidimo da ponekad neke priče ili nikad da završe, ili imaju samo pojedan nastavak.
Tako, imam dojam, neke su štorije, poput sage o Kaštijunu, gore su od trash filma sa trista remakeova koje nitko nije tražio, ili onog: »Pula vs parking«, koji je dosad imao jake naslove poput »Tanka plava crta«, »Garaža na Marsovom polju: rješenje na sva pitanja«, »Čovječe, jel’ mi pauk digao auto?«, »Pula parking uzvraća udarac« ili pak self-help dokumentarac »Kako baciti auto s rive kad ti se ne da tražiti parking?«.
Priče iz polja kulture, nažalost, nemaju toliko sočnih naslova, odnosno, da pojasnim; umjetnici i kulturnjaci se toliko dugo trude da nešto ostvare, dobiju neka sredstva, i konačno, zadovoljni rezultatom, naprave izložbu, popiju si i pričaju sa svojim istomišljenicima do dugo u noć. Eventualno, to se zna nastaviti na jutarnjoj kavici, ali ne ide baš puno dalje od toga. Ima, ipak, nekoliko saga i priča u kulturi koje se provlače godinama, kao ono vječno, sada već više egzistencijalno pitanje »Kada se otvara Arheološki muzej Istre«, ili drama u dvadeset činova »Osnutak istarskog orkestra«.
Prateći poznate i slavne kroz tisak, možemo u mnogim nastavcima vidjeti kako Alen Vitasović odustaje od alkohola, i čemu se toplo nadamo, da bi nam podario još mnoge godine svirke, a također, ima i slučaj istarske dive, koja je zapravo jedna od naših rekorderki.
Uistinu, prije nekoliko dana je naša labinjonsko-rapčansko-puležanska vila, kantautorica Elis Lovrić, zajedno s velikom delegacijom biznis žena i Zajednice Talijana, dospjela u Strasbourg, gdje je u »srcu Europe«, EU parlamentu, otpjevala svoje tri pjesme, i to na tri jezika, francuskom u čast domaćinima, talijanskom, u čast Talijanima, i labinjonskom, u čast... sebi - nama?
Uglavnom, time je Elis postala ne samo prva istarska, no i prva hrvatska izvođačica koja je imala priliku pjevati u Strasbourgu; a to je samo nastavak priče, jer je prije dvije godine pjevala i u briselskom sjedištu Europe. Drži tako, zapravo, dvostruki rekord u našoj državi, a vjerojatno (teško je naći taj podatak), i na razini cijele Europe! Kolumbijac Juanes, JML Collective Ensemble, i razni klasični glazbenici, ondje su nastupili, pa čak i, 2019. godine, na kraju posljednje sjednice Europskog parlamenta, slovenski zastupnik Lojze Peterle koji je iskoristio priliku za glazbeni nastup na usnoj harmonici - odsvirao je »Odu radosti« - himnu EU, a čak su tri bivše pjevačice postale EU parlamentarke; Nana Mouskouri, Iva Zanicchi i Dana Scallon, te osim tog što je Dubioza Kolektiv imao pravo svirati u Briselu, takvi su slučajevi rijetkost!
Što je najbolje, pričala mi je i kako je taj njen nastup dospio i u strasburške medije i javnost, jer, kaže, kada se nakon tog nastupa sa družbom prošetala po Strasbourgu, u nekom su kafiću slučajno sreli neke naše (naravno, balkanci su posvuda), i u razgovoru s njima se ustanovilo da su i oni čuli da netko iz Hrvatske tamo nastupa. Doduše, kaže Elis, oni su mislili da je izvođač koji nastupa u EU parlamentu - Baby Lasagna! Close enough, reklo bi se; glavno da su znali da je netko iz Istre...
Priča Elis Lovrić seže i puno dalje od EU parlamenta; sjetit ćemo se da je s »Kantom od mora«, prevedenim na japanski, nedavno napravila i japansku turu, a kako kaže, ondje ide i sljedeće godine. Nekako mi je logično da će se, kada Elon Musk uspije kolonizirati Mars, po pustopoljinama Crvenog planeta ubrzo oriti »Krasna zemljo« i »Kanat od mora«.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
