Šperan da mi niećete zamiriti, Fjumani, ča se pačan u fjumanske štuorije. Altretanto, šperan da mi pak muoji Jistrijanci niete da zamiriti ča se pačan u fjumanska puosla kantajući »došal je u Riku voz kapuza, voz kapuza, voz kapuza. Joj joj joj kapuz i fažol, slana ripa i polenta to je sve dobro«… Ma ja kako fetivi jistrijanski kolonijalist, imperijalist/iredentist van povidan, i jienima i drugima: Istra je Rika i Rika je Istra, und schluss.

»Riječka farsa« 1919-1924; evo metaforičkoga kraja zapravo »idiličnih«, gotovo literarnih medjunacionalnih odnosa, kakve je na jedvite jade uspjela nama ovdje nametnuti Carevina, kao svome Primorju, izravno potčinjenome Kruni, kroz višejezištvo i regionalni multietnički parlamentarizam, nakon čega počinje fašistički etnokultrocid, austrougarski exodus, pa slavenski exodus, da bi se sve ubrzo strovalilo u strahotni novi rat, pa talijanski exodus.

Pisao je tako riječki socijalist Leo Valiani:

»Kulturno, Rijeka kakve se sjećamo ima biti pripisana velikom, slavnom mitteleuropskom ozračju«, »ujedno« je »Rijeka etnički bila talijanski grad«, te »mletački grad, veseo i pouzdan. Pjesma o njenom zaštitniku odzvanjala je: ‘... Semo fioi de questa tera, nati all’ombra de san Vito - Rasegneve stuzzicadenti - Italiani morirem’...« (stuzzicadendi – čačkalice, austrougarski žandari »visoki, košćati, mršavi«).

Ovo su rasudjivanja jednog socijalista, Talijana, Riječanina, emigranta, napisana u OVO doba (1987), a ne u ONO doba. Evo sjećanja i sudionika sa hrvatske strane, Riječanina, napisanih u ONO doba (1930).

Piše Drago Godra (zacijelo je riječ o pseudonimu) u knjižici »Bez doma, od prevrata do evakuacije hrvatskog primorja (historijski fragmenti)«:

»Rječina naša, koja šumi i tutnji kroz virove i ponore, vjekovima pjeva pjesmu primorskih Hrvata... Talijanski front smatrali smo svi mi Jugoslaveni pravim našim frontom i tući se proti Talijana značilo je braniti našu jugoslavensku stvar«...

»I zato je činjenica da je Austrija na svim frontovima bila tučena, ali na talijanskom frontu je bila pobjednica, dok nisu naše čete bacile oružje... Putem od Martinšćice do sušačkog mosta još u ožujku i travnju 1918. kad se još nije znalo za ishod rata, pjevali smi vojnici jugoslavenske pjesme, koje pozivaju na ujedinjenje, kad smo jednog dana, upravo opojeni pjesmom, prolazili Štrosmajerovom ulicom, a sa prozora bacano je na nas cvijeće, kao na neke proslavljene heroje«...

Konac rata 1918, opet kako je pisao Drago Godra:

»Kao da je grom puko iz vedra neba. Cijeli Sušak i Rijeka bili su na nogama... U tren oka srušena je tudjinska vlast, i blažena Austrija bila je za sva vremena pokopana... Svuda se vijori crveno-bijeli-plavi, hrvatski barjak.             

Cijelom Rijekom i po svim kućama Sušaka... Popadaše sa kapa i rozete, a zamjeni ih hrvatska vrpca...Metež, vreva s lijeve i s desne strane ulice, a sredinom prolazila je formirana povorka sa hrvatskim barjacima na čelu, gdje se klicalo Hrvatskoj, Jugoslaviji, Kralju Petru, Wilsonu... Jugoslavenska pjesma ori se iz tisuće i tisuće grla, ne čuješ nego hrvatsku riječ, hrvatsku pjesmu, hrvatski pozdrav.

Treba pozdraviti dostojno Talijane, oni su naši saveznici. Tako se govorilo na svakom koraku. I kad su salve iz pušaka i topova pozdravljale talijanske bojne ladje, a glazba svirala u počast, nijemi pozdrav bio je veliki hrvatski barjak na samom uglu Molo Adamića… Nikad drukčije neće biti zabilježeno u povijesti grada Rijeke nego da je talijansku flotu 1918. dočekao hrvatski narod i pozdravio je kao gosta na hrvatskom jeziku, hrvatskim običajima i hrvatskim pjesmama«...

Ali, unatoč tome, Drago Godra sa hrvatskom je vojskom morao napustiti Rijeku:

»’Ne diraj! Ili ćeš sada da crkneš!’, izvadim revolver i uperim ga na jednoga vojnika Narodnog vijeća...’pa sad će evo Talijani. Što da im ostavimo’... i kao da se srami ili boji, ode...’Kakvi su te Talijani spopali! Nema tu Talijana! Sve je to Jugoslavija’, derem se ja sa svojih zelenih osamnaest godina...

Nakon sedamnaest dana hrvatske i jugoslavenske Rijeke, nakon kratke slobode imade opet da padne noć i mrak. Zašto?...Da nam energiju podrežu odalečili su srpsku vojsku u Kraljevicu sa njihovim pukovnikom, koji je taj čas zajedno sa našim riječkim vrhovnim komandantima izgledao u našim očima zaista mizerno. Zar da Rijeku damo Talijanima?«

Rijeka je, dakle, bila u našim rukama, kao i Pula, kao i cijela Istra: de facto u našim rukama, Narodno vijeće bilo je gosopodar prilika, imalo je uza se raspoloženje većinskog stanovništva, imalo je austrijske trupe (dobrim dijelom slavenskog etničkog sastava, imalo je snažnu austrijsku flotu u Puli.

Rijeka je međutim na način farsične križarske conquiste postala talijanska - i uzalud se Krleža na Hreljinu ruga D’Annunziju, »onom majmunu na Vežici«: Vojska Narodnog vijeća i srbijanski bataljun moraju najprije popustiti i prepustiti vlast francuskoj vojnoj upravi, zatim talijanski snažni pokret u izgredima ubija nekolicinu francuskih vojnika. Samo Riccardo Zanella zalaže se za Riječku državu i dobija batine od fašista u Trstu.

Talijanski komandant savezničkih trupa oklijeva, alijansa odlučuje francuske trupe zamijeniti britanskima, riječki Talijani u očaju pozivaju u pomoć redom nekolicinu talijanskih uglednika, medju kojima Mussolinija, književnika Benellija (tada u Puli, na dužnosti političkog pomoćnika komandanta okupacionih trupa - koji će smjesta započeti akciju protiv hrvatskih društava, škola, čitaonica...), ali nitko se ne usuđuje protiv službene talijanske politike koja ne smije priznati da hoće Rijeku.

Ali jedan čovjek pozitivno odgovara, čovjek čiji su vatreni govori 1915. godine po rimskim ustanovama i trgovima nagnali Italiju u rat, čovjek već tada evropske slave, pjesnik, hedonist, hiromantist, avanturist, ratnik, onaj Krležin »majmun« - Gabriele D’Annunzio...

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast