Istra je zemlja radišnih ljudi, koji, u mnogo slučajeva, nakon svojih poslova skidaju uniforme i zapute se u vinograde i maslinike, da bi gajili ne samo plodove zemlje, već i svoj duh. A ima i onih koji nakon posla (a u nekim slučajevima i umjesto istog), uzgajaju svoje umjetničke, stvaralačke tendencije.

Tako bijaše, a ostaje i danas, unatoč budnoj prismotri digitalnih aparata koji iz svačijeg džepa informiraju "velikog brata" o našim aktivnostima – kažu. Ako tako jest, neka taj gospodin gleda, jer ima u Istri što vidjeti, a možda ga mi možemo i nečemu naučiti. Pa dok u Istri postoji velik broj umjetnika čak i u manjim mjestima, ipak se nameće jedan centar, u kojemu čak i bez utjecaja gradskih vlasti (a ponekad, vlastima unatoč), kulturni život ne prestaje. Primjetno je i po našem pisanju, i po broju događanja, da je u Puli uvijek puno kulturnog života.

Kada su Rimljani odlučili da će između dvije kolonije u Istri, Poreča i Pule, odabrati potonju za epicentar kulture, izgradivši ondje ne samo jedan amfiteatar, već i dva – dva, kazališta, postavili su temelje nad kojima se mi sada divimo i gradimo dalje. Austrougarski graditelji, pak, zgrade koja će postati današnji Rojc, jamačno se ne bi, niti u najvividnijim snovima, mogli domisliti da će njihov K.u.K. Marine Maschinenschule (pomorska škola austro-ugarske mornarice), postati društvenim centrom. Niti vizionari tog doba, Herman Potočnik, ili Guido Costalunga, koji je predviđao Pulu u budućnosti (Pola in der Zukunft), nisu mogli predvidjeti što će zapravo biti.

Oba carstva su u Puli vidjela sigurnu luku i velik potencijal, pa je tako, kao i u našem – kada ponovno uviđamo taj isti potencijal, Pula bila ne samo najveći, već i najmnogoljudniji grad poluotoka. Mi se i dalje trudimo doseći rekord od kojih 70.000 stanovnika na apeksu Austro-Ugarske. S takvom infrastrukturom kakvu Pula posjeduje i toliko stanovnika, jasno je da će osim »industrijsko-obrtnički« i financijski, biti i epicentrom kulture. Odnosno – može biti, a bome i jest.

Sa svojih oko 52.000 stanovnika, Pula ima nevjerojatan broj ljudi angažiranih u kulturne djelatnosti. U Kulturnom centru Karlo Rojc, aktivno ili manje, radi oko 104 udruga/entiteta. Neki od njih nisu posvećene umjetnosti, ili barem ne u klasičnom smislu te riječi, pa ćemo spustiti cifru za oko deset, i dobiti 94 udruge koje ondje ispoljavaju umjetničke tendencije svojih članova – štoviše, ispunjavaju i hrane svoje posjetitelje! Jer većina udruga i prostora u Rojcu, zapravo su otvoreni za širu javnost. Organiziraju se radionice, izložbe, koncerti, javna događanja i druženja, koja tijekom godine mogu privući na tisuće interesenata.

Velik broj umjetnika i udruga u Puli djeluje naravno i izvan Rojca. Nedavno je kolega Mladen Radić obišao centar Pule, i ustanovio da ondje djeluje oko 50 izložbenih prostora; nazovimo ih galerijama, muzejima, ili kako god. Postoje i utočišta umjetnosti na sasma izoliranim mjestima, gdje se ne bi nužno očekivali, poput Pulske Filmske tvornice i Gradske radionice. Možda osama ondje potiče nesmetano stvaranje. Umjetnici naravno dolaze i u raznim drugim institucijama i oblicima; grafičari, dizajneri, street performeri, kafanski poete i zaboravljeni genijalci.

Mada nažalost nemamo službeni statistički podatak, ne bi bilo nerealno tvrditi da je među proglašenim i amaterski angažiranima, zbroj umjetnika u Puli preko tisuću, možda i dvije, što bi tada značilo da je oko dva posto Puljana neka vrst umjetnika. Čak i u "razvijenijim" gradovima Europe, postotci se kreću tu negdje.

Čini se da su u nekoj mjeri današnje vlasti prepoznale vrijednost umjetnosti i kulture u Puli, pa je nedavno izdan sedmogodišnji plan razvoja tog "polja". Je li kultura nešto čime se može manevrirati menadžerski, kao što bi to Jurica Pavičić izrazio, ili koliko uspješno, vrijeme će pokazati. 

A citirajući pjesnika Jonasa Mekasa, "na kraju svega, civilizacije umiru jer slušaju svoje političare, a ne svoje poete", nadam se samo da Pula sluša svoje umjetnike.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast