Ljudi se ipak navikavaju. Polako, ali sigurno. U nedjelju trgovine ne rade, kruh se treba kupiti dan ranije. I sve ostalo nužno za svakodnevni život. Nedjelja je dan za odmor. Tisuće zaposlenih u trgovinama, ogromna većina njih su žene, konačno mogu barem nedjelju provesti sa svojim obiteljima. Ili s nekim drugim s kojima žele biti. Ili raditi neku stotu stvar. Samo više ne trebaju biti na poslu.

Jedna od stvari koje su se pokazale bjelodanim u svim ovim raspravama o neradnoj nedjelji je i veliko odsustvo elementarne društvene solidarnosti. Velika većina naših građana nema neko preveliko razumijevanje za svoje sugrađane. To je jasno ne samo u ovom slučaju s neradnom nedjeljom već i u puno drugih slučajevima kojih smo svakodnevno svjedoci. Solidarnosti ima jako malo, ili je uopće nema. Što ju je tako zatrlo, zašto je ona tako do neprepoznavanja oslabila, puno je razloga. Među njima se negdje krije i odgovor zašto nam je postalo normalno da bi netko morao raditi nedjeljom.

Kao što je u Hrvatskoj baš sve politika, tako je to postala i neradna nedjelja. Ali na pogrešan način. Jer kad je nešto u Hrvatskoj politika, onda je to oko svjetonazora koji dijeli konzervativnu i modernu Hrvatsku. Naravno, politika i jest u gotovo najvećoj mjeri borba svjetonazora. Ali on se može odnositi i na druge stvari, a ne samo na teme oko uloge Crkve u javnom životu, oko toga treba li vjeronauk biti predmet u državnim školama i smije li u službenim prostorijama biti vjerskih oznaka. Crkva je, naime, veliki zagovornik zabrane rada nedjeljom.

Ali svjetonazor je i to treba li se svatko baš do krajnosti brinuti sam za sebe pa kako mu bude. Ako ima puno novca, bit će mu dobro, a ako ih ima manje, onda kao zaslužuje sve što mu se događa. Pa i to da radi sve nedjelje sva 52 tjedna u godini. Jer tko tko mu je kriv što nije bolje snašao. Druga strana ovog svjetonazorskog pitanja je da to ne može tako. I da društvo, odnosno država ipak mora postaviti granice. I zaštititi slabije.

Potpuno je deplasirana i teza liberala da bi trebalo napraviti rješenje po kojem nedjeljom neka rade oni koji to žele, ali da im se to adekvatno plati. A da oni koji ne žele ne moraju raditi nedjeljom i blagdanima. U tom smjeru govore financijski stručnjaci i zagovornici takozvanog slobodnog tržišta. Jedan je veliki engleski pisac davno napisao da je pisaći stol najopasnije mjesto da se iz njega promatra svijet. U jednoj je poziciji onaj koji za stolom sjedi, a sasvim u drugoj onaj kojeg ovaj promatra. Lako je reći neka nedjeljom radi samo onaj koji to želi. Lako je čak to i pravno normirati. Ali je potpuno nemoguće to provesti u praksi. Radnici u trgovini su među najranjivijim skupinama zaposlenih i nemaju baš previše manevarskog prostora ako njihov poslodavac želi da se radi nedjeljom. Može se donijeti zakon, ali Sabor i Markov trg su jedno, a šoping centar negdje u Hrvatskoj sasvim drugo. I jako daleko.

Čak i da je istina da rad nedjeljom zaista smanjuje promet u trgovini, što je jako diskutabilno, nije sve u BDP-u. Postoje neki društveni odnosi koji su puno važniji od golih ekonomskih pokazatelja. A često se zna dogoditi i da donošenje odluka samo na osnovu njih, a ne i nekih elementarnih društvenih normi, na kraju dovodi i do loših gospodarskih posljedica. Naravno, poslodavcima je puno lakše natjerati ljude da rade nedjeljom. Otud i ovo ismijavanje rada nedjeljom i ukazivanje na varijante s benzinskim crpkama i proglašavanjem sajmenih dana u nekim gradovima.

Uostalom, rješenje za kojim je posegla Vlada je kompromisno. Nije rad nedjeljom do kraja ukinut. Poslodavcima se izašlo u susret i time da se tih 16 nedjelja kada se može raditi ove godine odnosi samo na šest mjeseci. Ove 2023. neće se raditi osam mjeseci iako će Zakon biti na snazi samo njenu drugu polovinu. Već svih 16 kao i 2024. kada će se to ograničenje razvući na svih 12 mjeseci.

Ljudi se navikavaju na novi režim. Sve ih je manje nedjeljom na benzinskim crpkama. Kako će vrijeme prolaziti, bit će ih još i manje. Tako da je na ovaj način tema rada nedjeljom ipak skinuta s dnevnog reda. Barem za neko duže vrijeme. Nitko nije do kraja zadovoljan, ali postignuti kompromis je sasvim solidno rješenje.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961