U jednoj od omiljenih dionica brzog hoda, jer za trčanja je sve manje raspoloženih zglobova, na Lungomareu sam zimus spazio neku djecu u treningu. Tipični odjek kada klinci s užitkom jurcaju i ne mare za uvjete i preduvjete koje stariji uvijek ističu, potiču, raspliću. Bio je hladan dan, kiša bi pala, pa stala, pa pljusnula, pa malo vjetra da začini atmosferu i prilično zanjiše stabla koja su se toliko nakrivila od brige kojom su više riječima nego djelima okružena.

Prošetao sam do igrališta ispod stijena. Ha, što ću, nostalgija nekih vremena kada naiđete na neko od mjesta mladosti i lijepih doživljaja, je začin trenutku. Igralište na Valkanama, uh godina li, doživljavao sam kao dječak škole nogometa Istre koja bi tamo odigrala koju utakmicu između sebe kad bi znalo biti prenatrpano na Karbonini u gradu. Drugih terena u gradu nije bilo. Onda kao junior, opet se na Valkanama, u starom okruženju nasipanih brdašca zemlje i kamenja, na igralištu koje je bilo bliže cesti, sa starom "kolibom" svlačionicama, trening utakmica. Imalo je to svoju dušu, kao i ona naša Pula 1970/80-ih, puno više ljudi u điru, nogometu, družbi, opuštenije.

Onda su tamo sredinom 1980-ih uredili dva igrališta. Jedno bolje od drugog. Prvo do ceste crvena šljaka, ravna i pogodna za rad i trening utakmice. Do njega, prema stijenama, prekrasno travnato igralište. U to doba bio je bez konkurencije najbolji travnjak u Puli i široj okolici. Ravan kao biljarski stol, trava engleska, kako se kolokvijalno zvao svaki ljepši teren, asocirajući na TV prijenose iz Engleske. Izgledao je taj nogometni kampus(ić) baš lijepo i optimistično za doživljaje poboljšanja uvijek deficitarne sportske (i) infrastrukturne zbilje u Puli. U to vrijeme u odličnoj momčadi Banjola, koja je ostvarivala plasman u viši rang (gdje je bila Istra), i u kojoj je alfa i omega bio Boris Mihovilović, veliki znalac nogometa, imali smo privilegiju među prvima igrati natjecateljsku utakmicu na tom zelenom tepihu Valkana. Sjećam se kao jučer te utakmice, jer bilo je jako puno ljudi oko terena, i gore na stijenama, koji su došli vidjeti derbi Pula ICI – Banjole.

Nekih 6-7 godina kasnije na tom istom mjestu ostalo je jedno igralište, to travnato, a onaj šljakasti je prepušten mondenijoj priči tenisa. Tamo gdje je sada nešto što se naziva "pomoćno igralište" stvorena je ploha gdje se kao nešto moglo trenirati. Na travnatom se terenu pak dogodila Prva liga. Pula je gradila stadion u gradu, na Verudi se pak nije dogodio dogovor da bi Istra tamo igrala prvenstvo dok se ne zgotovi (današnja) Drosina. Kako god, "poglodalo" se nešto stijena i oslobodilo prostora da se podno šume betonira prostor na kojem su sa starog stadiona preseljenje znamenite pomoćne montažne tribine. Tako se stvorio kakav takav ambijent i igrala Prva liga. Na Valkanama se od tada, prva polovica 1990-ih, puno toga nogometno gledano, promijenilo. Pula ICI više nije aktivan. Kao niti neki drugi pulski klubovi s kojima smo rasli i živjeli, kao Šijana, Staklar. Novo vrijeme, ere, pogledi, prioriteti, odnosi.

Kad sam došao do ograde nekad zelenog travnjaka, a sada neravne, zapuštene ledine bez trave, u zbilju sadašnjosti bljesnula mi je slika djece koji trčkaraju u blatu i lokvama. Djeca su čudo, ništa im ne smeta kao starijima, daj im loptu i škvadru, uvijek će stvar gledati sa ljepše strane. Djeca.

Bila su to iz NK Uljanika. Malo sam gledao kako se ono strasno i svojski trude dodati i primati loptu kao "pravi igrači" koje vide na TV-u i vrate se filmovi kad smo mi bili u njihovim situacijama. Onda pogledam te njihove trenere, Uljanikove u ovom slučaju, ali i simbolički kao da vidim sve trenere u sličnim situacijama, rade što mogu, trude se, brinu o djeci. Entuzijazam na maksimumu, iako bi u radu s djecom uvijek trebalo biti prioritetom profesionalni uvjeti barem za trenera. Kako će netko dati najbolje od sebe, a to rad s mladima imperativno treba ako im želimo dobro, ako improvizira vježbanje i učenje abecede nogometa na kaljuži, a najviše pazi da se nekom klincu nešto dogodi.

Treneri koji rade s djecom, pogotovo u amaterskim sredinama, uvijek bi trebali biti u posebnom statusu. Treneri su odgajatelji. Nikad nisam logičnim prihvaćao da trenere tretiraju kao "nogometne ljude" a onda to u ovom gradu po defaultu znači trećerazredni status i javni doživljaj. Zašto treneri mladih ne bi bili tretirani kao oni koji doprinose odgoju i psihofizičkom razvoju djece, a tek potom nogometnom obrazovanju? Nije li društvu važno da više stotina dječaka, i sve više cura, u nogometu budu "pod kontrolom"? Nije li prioritet razvijati ih u pristojnim uvjetima i uz motivirane voditelje, a što će ih, također, motivirati da se sportom kontinuirano bave i uče funkcionirati u grupi, jačati kolektivni duh i sve one pozitivne ljudske odnose koje izgrađuju osobnosti. Onih koji će sutra biti odrasli akteri zajednice i oblikovat će njenu svakodnevnu zbilju.

Uvijek će vam oni koji jesu odrasli, i oblikuju svakodnevnu zbilju, spočitnuti tu priču kao "malu filozofiju i patetiku". Još od vremena kada sam bio klinac, takve su priče bile iznenađujuće efikasan alibi da se objasni što se nešto nije uradilo, poboljšalo, ili u nečemu nije napredovalo. Doza patetike, naravno, jest dio naših zbilja, ali kako ukazuje i ova mala otužna priča s Valkana, puno su veće doze zbilje što se ona ni 30-40 godina kasnije nije bitnije promijenilo. NK Uljanik, kao i tada, nema gdje trenirati. Djeca Uljanika, kao djeca nekih drugih klubova, nemaju uvjete za trening. Zato ih je manje, demotivirani su za bavljenje sportom, i bit će ih sve manje ako se tako nastavi.

Dio te djece koju sam zimus vidio u njegovanju blata i strasti za loptu, protekli je tjedan došao u poziciju da uđe u Prvu ligu mladeži HNL-a. U konkurenciju Dinama, Hajduka, Osijeka, Rijeke, Istre 1961 i drugih prvoligaša. Zamislimo tu priču, trening u bespućima pulske imaginarne infrastrukture, samo entuzijazam trenera, djece i njihovih roditelja, briga uprave NK Uljanik, i dečki su došli do odškrinutih vrata Prve lige! Za jedan gol nisu uspjeli protiv Šibenika. Spominje se neki poništeni gol zbog zaleđa, ali NK Uljanik je putem svojih mreža sportski, i rekao bih vrlo gospodski, čestitao Šibenčanima na povratku u Prvu ligu. Istodobno je klub, kroz riječi tajnika Dragana Stokića odao veliko priznanje svim igračima, trenerima na sjajnom nastupu i istakao veličinu njihovog iskoraka u uvjetima koji nisu uvjeti. To je stanje. Porazno stanje. Ne samo Uljanika, nego sporta općenito u Puli.

Omladinskoj školi kluba s Verude treba odati veliko priznanje što se uopće bave time što se bave, kada je odgovor društvene zajednice takav kakav je. Uljanik je simbolika tog stanja uma Pule, u kojoj je svaka ozbiljnija ideja sportskog napredovanja u infrastrukturi, uvjetima rada i funkcioniranja, doživljena kao da se traži luksuz i nepotrebna ulaganja.

NK Uljanik ispunjava, i ovakvim uvjetima, infrastrukturnim i statusnim (financijskim), svoju društvenu misiju i odgaja mladost. No, Uljanik uspijeva biti i sportski uspješan, čak i iznad granica tih mogućnosti. Rezultati mladih igrača na raznim turnirima, gdje stvaraju i memorije za život, na ligaškim natjecanjima, u stvaranju novih talenata, sve to potvrđuju. No, i u težoj varijanti, seniorske momčadi, Uljanik je ove sezone opet napravio iskorak i gotovo do finiša prvenstva bio je u poziciji biti prvak Treće lige i boriti se za viši rang. S trenerom Sašom Kolićem, prof. Milanovićem i drugim suradnicima, Uljanik je nagovijestio da bi mogao "gore" ali za to više nije dovoljan samo entuzijazam.

Čovjek koji gura ta kola u naoko Sizifovom, ali u društvenom kontekstu ispravnom usponu, Toni Draguzet, nadajmo se, ostat će čvrstog entuzijazma i nastaviti očekivati neki novi trenutak motivacije da se ide dalje. Recimo taj nesretni pomoćni teren, koji se rađa kao da je u pitanju investicija u Pelješki most, pa će nažalost mnoga djeca u međuvremenu odrasti i neće dočekati da osjete pristojne uvjete rada. Možda će njihova djeca biti te sreće. Do tada, bravo Uljanik i borba za bolje sutra.

Povezane vijesti

• Svjetleći divovi ne svijetle
• Hrvatska brodogradnja želi uvoziti radnu snagu
• Uljanikova knjiga narudžbi vrijedi milijardu eura