Vražja je sudbina na ovim prostorima: sve se prašta, osim uspjeha. Rekao je to Meša Selimović, mislio je to Krleža, a okusio, ima tome koji dan, i Darko Raić Sudar (DRS). Novi sportski direktor HNK Rijeka. Mrskog, sportskog protivnika Istre 1961, kluba koji je upravo DRS, kao primus inter pares u internom rasporedu snaga natjecateljske sezone 2017./2018., spasio od ispadanja.

Atmosfera početkom tadašnjeg ljeta bila je, sjetit će se simpatizeri Istre, mučna i neizvjesna. Klub je bio potpuno obezglavljen. A odigravala se, u nikad gorem trenutku za Istru, teška kvalifikacijska utakmica u Varaždinu. Prepune tribine domaćih stvarale su pritisak. Unatoč scenariju koji je Puljane još mjesecima prije tog susreta spremao na sramotan pad u drugoligaški status, ukazao se Mesija. Neočekivano. Naše je spasio golman. Ćorić mu je ime. Obranio je čovjek čuda. Skidao je zicere, letio k'o Beara. Odigrao je utakmicu života. Onu jednu za koju se pripremaš od najmlađih dana i, poklope li ti se zvijezde, zablistaš, jednom, ali u pravom trenutku.

Istra je, i zahvaljujući Ćoriću, ostala u ligi. Kratko nakon toga Španjolci koji su preuzeli klub pospremili su Ćorića u ropotarnicu povijesti. Otišao je. Morao je otići. I ne samo on, već i okosnica te momčadi koja je u nenormalnim uvjetima, zahvaljujući tvrdoglavosti i upornosti DRS-a, inaćenju i Bogu i životu, zadržala prvoligaški status.

Malo se, igrom slučaja, prisjećam rijetkih pulskih lica s varaždinskih tribina tog lipanjskog dana, kada je sve mirisalo na poraz i propast. Nekolicina nas je bila tamo, kao prijatelji kluba ili prijatelji DRS-a: Toni, Darijo, Leo, Žika, pulski gradonačelnik Miletić, dogradonačelnik Cvek, Marin Lerotić i Ivan Glušac. Da, naravno, bio je tu, s nama ili među nama, i Raićev punac Ilija. Ukratko, to je bila pulska kolonija u Varaždinu. Uz neizostavne Demone.

Ford i Iaccoca

Nervozan uoči utakmice, već pomiren sa sudbinom - "bit će što bude" - na izmaku strpljenja, s gomilom mladih igrača bez plaća, smještenih i kod njega, privatno, na krevetu, i s nekakvim džeparcem za hranu, Raić Sudar održavao je na površini olupinu spremnu za potonuće. U čudnoj utakmici Istra je, rekosmo, ostala u ligi, a na povratku u Pulu, negdje na pola puta, pojelo se i popilo na račun Danka Končara, koji je preko svog tadašnjeg operativca Kreše Raguža prethodno klubu uletio s preko milijun eura, dok su Španjolci, skriveni u prikrajku, kao proračunata gerilska zasjeda, čekali da opasnost prođe ako je neprijatelj presnažan, a onda će se oni, nakon eventualnog pozitivnog rezultatskog varaždinskog raspleta, uključiti u Istru i preuzeti je, naravno, na krilima pobjede i opstanka s kojim baš nikakve veze nisu imali. Drugi plan im je bio, istim tim Španjolcima, da odustanu od preuzimanja kluba, ako u toj ključnoj i zadnjoj, neizvjesnoj i fatalnoj utakmici, Istra, na što je i mirisalo, izgubi i ode u niži rang.

Tada je, i još samo kratko nakon toga, Raić Sudar bio dobar. Još malo, jer sitno je kod Španjolaca brojao, a da toga nije bio svjestan. Nije se pravo ni razdanilo, a morao je i on otići. U Kairosu, DRS je zasjenio gospodara. Dogodilo se to jer je osigurao Istri, uz svoj bankomat kojim je prehranjivao poluizgladnjele igrače, status prvoligaša. Zakratko je postao pozitivna priča. Zvijezda dana. No zasjenjivanje gospodara ili njegova percepcija da je to tako, u poslu po nepisanom pravilu znače eliminaciju. DRS je ispao, napisah to tada, pošten i naivan, pozitivan i glup. Kao i menadžer Lee Iaccoca u očima Henrya Forda III. Nasljedni industrijalac nije mogao prihvatiti da je taj Amerikanac talijanskog porijekla, kreator ključnih marki vozila Ford, u jednom trenutku postao javnosti zanimljivijim nego on sam, Ford III. Odmazda je bila trenutna - Lee Iaccoca, samo zato što je dobro radio svoj posao, Forda izvukao iz krize i omogućio mu ekstraprofit, za što je dobio naslovnicu časopisa Time, morao je otići. Kap koja je prelila čašu strpljenja taštog Henry Forda III. bila je godišnja Skupština proizvođača automobila u SAD-u. Lee Iaccoca je pokorio autoindustriju, za što je dobio (pre)veliki pljesak konkurentske publike. Prijeđen je Rubicon. Uskoro je, maltretiran potezima Forda III., napustio kompaniju kojoj je dao sebe cijelog. Kao što je u jednom zahtjevnom trenutku Darko Raić Sudar podmetnuo svoja leđa da bi profitirali Španjolci. Zanimljivo, nikada ih, kao teški emotivac, zbog toga nije prozivao, niti se, naspram njih koje samo zanima (legitimna) trgovina igračima, hranio idejom osvete.

Kako je stradao Fouquet

O tome, o odnosu podanika i kraljeva, kroz odnos oholog i arogantnog Luja XIV., Kralja Sunca, i njegovog ministra financija Nicolasa Fouqueta, pisao je i filozof Voltaire: "Kad je večer počela, Fouquet je bio na vrhu svijeta. Do kraja večeri, bio je na dnu". Zašto? Zato što je izgradio dvorac Vaux-le-Vicomte, ljepši i raskošniji nego što ga je imao Luj XIV., kojem onako razdraženom, taštom i egocentričnom, nije bilo druge nego je Fouqueta, iako mu je dvorcem i zabavom samo htio odati počast, dao uhititi. Samo dan nakon veličanstvenog aristokratskog prijema po nalogu Luja XIV. uhitio ga je kraljev glavni mušketir D'Artagnan, ministar financija proglašen je krivim da je ukrao kraljev novac i poslan je u najizoliraniji zatvor u Francuskoj, visoko u Pirinejima, gdje je proveo posljednjih 20 godina života. Luj XIV. je, preko novog ministra financija, isisao novac iz državne riznice. Tim je novcem izgradio poznatu palaču Versailles, kojom je zasijenio Vaux-le-Vicomte.    

Tako je i DRS zbog jedne uspješne sportske večeri postao previše vidljiv i gospodar je krivo osjetio da gubi nadmoć. Kao suvišnom i nezgodnom, potencijalno neposlušnom u provođenju novih modela sportsko-poslovne politike, sudbina mu je odredila da bude Istrin pokojnik umjesto pukovnika, žrtva pakosti i zlobe, isto kao i sada, kada iz centara ovdašnje medijsko-nogometne paramoći kroz par pojedinaca progovara teza o nespojivosti dvije istodobne funkcije Darka Raić Sudara: predsjednika Nogometnog saveza Istarske županije i sportskog direktora HNK Rijeka. Posebno na prvoj poziciji, s koje se bavi tehničko-operativno-logističko-infrastrukturnim poslovima za istarski nogomet u cjelini, može se reći da je uspješan. Prevedeno s teško razumljivog korporativnog na jednostavniji jezik ulice, Darko Raić Sudar, zahvaljujući činjenici da se radi o kvalitetnom čovjeku snažne socijalne inteligencije, preko vrha HNS-a u Zagrebu, koji u njemu vidi partnera, osobu suradnje i držanja svoje riječi, za ovdašnji nogomet može napraviti i već je napravio puno, puno više nego što bi u tom razdoblju mogao napraviti bilo tko drugi, i to iz jednostavnog, nepretencioznog razloga što je tamo gdje se realno odlučuje i lobira za projekte svoje zajednice - što je sve dozvoljeno, ali podrazumijeva spretnost i znanje - prepoznat kao netko kome se isplati dati povjerenje, netko tko ne igra za sebe, nego za druge, netko tko će s dva, tri telefonska poziva, stavljajući na dispoziciju svoju dobru volju, vrijeme, kontakte i pozicioniranost u piramidi hrvatskog nogometa, svakako pomoći, a ne odmoći. I takav Darko Raić Sudar, ofarban bojama dobrog raspoloženja, a ne sitnim, deprimirajućim sivilom, smeta dežurnim dušebrižnicima, kopačima nosa iz dosade i podmetačima žgambeta iz zločestoće. Takvi uvijek imaju, i u najboljoj priči, s najboljim scenarijem i pozitivnim ishodom, onaj dodatni, završni "ali" kojim se, u konačnici, ipak žele posrati po svakome. Zašto? Zato jer mogu. I zato što su takvi. Rekosmo već: sve praštaju, samo uspjeh ne. Za njih je DRS dobar, da, stvarno je, ali…

Najbolji kroničar riječkog nogometa svih vremena, osebujni i posebni Orlando Rivetti, bard sportskog novinarstva, stara škola profesije, često bi napisao da su "ljubomora i zavist plijesan duše". I zato je DRS, a ne zbog dvije funkcije koje nemaju ničeg sukobljivog ni spornog, koje se ne preklapaju ni ne isključuju, meta hibridnog rata, čaršijskih tračeva i sitnih provokacija. Na stranu što je riječ o nekadašnjem igraču, sportskom radniku, treneru i direktoru koji nije ni kompromitiran, ni ozloglašen, a ni kontroverzan, ne ugrađuje se u cijene, poslove i transfere, ne traži ni pinku ni euro, ni na štetu kluba i klubova ni saveza. To više nikome nije važno. Još je manje važno da je Slavonac, uz Demone te podršku jednog kombija i dva auta, nekad spašavao Istru. On je bio tu kad je grmjelo i sijevalo, nakratko slavljen, pa brzo odbačen, kao rezultat povijesne istine, koja se svakodnevno potvrđuje, da je u Hrvata i kratka pamet i još kraće pamćenje.

Darko Raić Sudar za istarski će nogomet i klubove u globalu, posebno za mlađe uzraste kojima će se osiguravati kvalitetni trening tereni na kojima će djeca provoditi vrijeme, umjesto da na zidićima piju crno, povlače bijelo i nadahnuća traže u besprizornom Tik-toku i nasilnim video-igrama koje završavaju masovnim ubojstvima po Srbiji, napraviti više nego bilo tko drugi u ovom trenutku i nastupajućem razdoblju. Kockice su se tako posložile i to je realnost. Isto kao što je realnost da je sve što zakonom nije zabranjeno onda dozvoljeno. Ako zakon i pravilnici nogometnog saveza pozicije, u jednoj osobi, sportskog direktora HNK Rijeka i predsjednika istarskog nogometnog saveza, ne smatraju inkompatibilnima, dakle nespojivima, nepomirljivima, nepodudarnima, onda problema nema i neće biti. Svako drugo tumačenje je tendenciozno. Kativerija. Svako drugo kadrovsko rješenje osim DRS trenutno bi bio promašaj. Zbog čega bi ispaštali klubovi i, prije svega, djeca. Ne zbog osvete HNS-a što je "maknut njihov čovjek", nego zato što svakome tko odlazi put Zagreba na pregovore za izgradnju sportske infrastrukture treba vremena, znanja i sreće, da se kvalitetno pozicionira za stolom gdje se vrte novci. Izgubljeno vrijeme je izgubljen novac. Izgubljen novac je slabija opremljenost klubova. Slabija opremljenost klubova je manje zainteresirane djece kojoj alternativa bavljenju sportom, dakle, vodi zidićima…  

Najbolje godine

Na margini prošlotjednog derbija provlači se teza da su suci oštetili Puležane protiv Riječana. Moguće. Vjerojatno to i je tako. Nezadovoljna suđenjem protiv Rijeke, Istra 1961 na raspolaganju ima niz alata i mjera kojima se može boriti za "bolji status u ligi" i "pravednije suđenje". No u tome joj ne može sekundirati predsjednik istarskog nogometnog saveza, zvao se on Darko Raić Sudar ili Pero Perić. Nije poanta da se Raić "neće zauzeti za Istru 1961", nego da to nije posao prvog čovjeka istarskog nogometa koji bi, slijedom takve logike "da mora pomagati" svaki ponedjeljak, utorak, srijedu i četvrtak morao primati delegacije istarskih drugo, treće, četvrto ili petoligaša koji će uvijek pronaći "dokaz" svoje pokradenosti. Darko Raić Sudar nije zaštitnik Istre 1961, već je glasnogovornik cjelokupnog istarskog nogometa. Svako drugo očekivanje od predsjednika istarskog saveza, neovisno da li je riječ o RDS ili nekom drugom, izlazak je iz okvira normalnosti.        

Kao što bi izlazak iz tog okvira bilo predbacivanje nekom budućem šefu istarskog nogometnog saveza da je, recimo, hajdukovac. U percepciji kritičara svega i svačega taj bi onda… što? Namještao suce za Hajduk, protiv Istre 1961? Hoće li se kod izbora predsjednika tog istog saveza uvesti kategorija izjašnjavanja o navijačkim preferencijama kandidata? Otišlo je sve predaleko. DRS je ugradio svoje najbolje godine u istarskog prvoligaša. HNK Rijeka je posao. Sve ostalo su gluposti.        

Povezane vijesti

• ROBERT CVEK ZARATIO S GLASOM ISTRE I INICIJATIVOM VOLIM PULU: Za pokušaj kontrole javne riječi - žuti karton, za nedemokratičnost prijeti mu crveni
• Kako se špijun Perković bavio mnome
• Kako je Ante zbog žene nokautira' Tonija koji ih je u austrijskom bordelu četiri nasložio!