Pula je ime crne labradorice iz Norfolka koju je princu Harryu poklonio prijatelj. Ona je prekrasna ženka jantarnih očiju. “Meg i ja nazvali smo je Pula”, kaže princ Harry u svojoj biografiji “Rezerva”. To je biće koje mladi princ voli i koje voli njega. Naravno, nije knjiško štivo ovakve vrste posebno poučno ili nadahnjujuće, ali je životno, zabavno i zanimljivo. Dobri osjećaji prema psu ljubimcu, labradorici Puli, u Harryevoj su “Rezervi” po važnosti drugorazredna tema naspram javnosti i čitateljima zanimljivijih narušenih odnosa, dvorskih tračeva i intriga unutar kraljevske obitelji.

Buckinghamska palača, ako je vjerovati princu, ponosnom vlasniku psa Pule, u njegovoj je percepciji Gulag. Patnja. Izdaja. Zarobljeništvo. Ljubavi tamo nema, samo mržnja, prevladava zloba, pakost i isključivost. Destrukcija dvora. I cinkanje. Kupovanje naklonosti medija kroz žrtvovanje Megan. Kao trajna vrijednost ostaje plemenitost i dobrodušnost male crne labradorice očiju kao jantar. Dobra je Pula, za princa, Megan i djecu. Smiruje ih. Upozorava da budu dobri. Dobrotom koju daje uzvraća dobroti koju prima.

Grad izgubljen u sadašnjosti

Čudna je ta Pula. Rekao bi Mate Balota - “Puna je Pula”. Povijest. Grad. Koji je, objasnit će Balota, “1631. godine sveden na 300 stanovnika, a pri likvidaciji Mletačke republike 1797. nije imao njih više od 600, dok ponekad, u posljednja dva vijeka mletačke vlasti nad Pulom, kao najžalosnija razdoblja u povijesti puljskog zaliva i grada, u njemu nije životarilo više od 15 starijih gradskih obitelji.” Harryev pas Pula, recimo to tako, zna što želi u životu.

U okviru skučenih mentalnih sposobnosti i razumijevanja situacije traži način kako to ostvariti. Pula, grad, ne zna što bi. Izgubljena je u sadašnjosti, s važnijom prošlošću nego što će joj biti budućnost kad se ne ostvare potencijali pa zavlada kolektivna frustracija. Izbezumljena je od (nedobronamjerne) kakofonije. Izbrazdana šrapnelima iz Drugog svjetskog rata vjerojatno je zadnji europski grad s fasadama koje svjedoče savezničkom bombardiranju i fašističkom pucanju.

Takva je Pula balzamirana kao Staljinov lik, s porukom - neka se zapamti kako je Veliki vođa izgledao, iako ga je bolje zasvagda zaboraviti zbog milijuna ubijenih, i svojih i tuđih. Neodlučna, i takva je Pula, poput nevine djeve koja malo bi, malo ne bi, pa onda odustane, nezadovoljna, očekivano, i takvim ishodom, ali neka… Nije taj grad, unatoč svojoj čudnovatosti, zaslužio ovakvu javnu i građansku politiku. Ne toliko čudnovatu, koliko besmislenu. Otpor. Samo otpor. Svugdje. Otpor. I nedosljednost. Politika bez karaktera. I bez stava. Koktel gluposti. Najgora moguća kombinacija: O-otpor, N-nedosljednost, BK-bez karaktera, BS-bez stava. Jednostavan akronim: ONBKBS, kao „ubojica nade“, kako kaže povjesničar Ivo Goldstein za jednu političku stranku.

U svojim tranzicijama i transformacijama kroz stoljeća Pula se dizala i padala, osvajala i oslobađala, mijenjala vlasti i ljude, odseljavalo se i doseljavalo, ali ovako loš, intelektualno inferioran i politički neprincipijelan sastav Gradskog vijeća, pulskog sabora, skupštine koja odražava mišljenje i želje građana, vjerojatno nikada u povijesti nije imala. Koliko god se ono što je odavno bilo ne može uspoređivati s onime što je sada, kao što kaže književnik Zdravko Zima, „ne mogu se današnjim kriterijima vrednovati događaji otprije sto i više godina“, u parlaonici Pule, gdje bi morale prštati riječi mudrosti i stavovi principijelnosti, nikada ne bješe više sramote, tuge i jada nego što je to sada.

Umjesto stavova - egzibicionizam

Glasanje o tome hoće li Inicijativa za Lungomare, kao dio političkog projekta stranke Možemo, dobiti povelju Grada Pule za neki oblik doprinosa lokalnoj demokraciji i razvoju zajednice, pokazalo je da su na Forumu i u njegovoj vijećnici jedini principijelni gradonačelnik Filip Zoričić i HDZ, koji su otpočetka kritizirali i na pravo mjesto pozicionirali Inicijativu, i na tome su ostali dosljedni te, s druge strane, za svaku pohvalu dosljednosti, članovi partije Možemo!. Oni su se, odlučno i bez zadrške, opredijelili ili za ili protiv odluke o dodjeli povelje. I to je pošteno. Svi ostali, suzdržani, amorfna masa kombiniranih svjetonazora, ideologija i stranačkih pripadnosti, ugurali su se u koš za političko smeće. Kukavički, odlučili su ostati suzdržani. Bezveznjaci koji obezvrjeđuju ionako toksičnu politiku. Prvo su tu SDP-ovci, zeloti lijeve provenijencije, kojima je šef Peđa Grbin poručio neka glasaju kako žele. Po savjesti. Koju nemaju. Kao ni stav. Pa su ostali - suzdržani. Drugi su IDS-ovci, članovi stranke koja kao da i ne postoji samo im to još nitko nije službeno priopćio.

Bilo tko politički minimalno obrazovan ne može razumjeti što oni rade. Stavove nemaju pa povremenim egzibicionizmom kompenziraju brojne deficite. Unisono prihvaćaju geslo predsjednika IDS-a Dalibora Pausa: “Quieta non movere” - “što miruje ne treba dirati”. Kao da su favoriti koji mudrim nečinjenjem strpljivo moraju čekati da im izborna pobjeda sama po sebi padne u krilo. I treći koji su suzdržanim stavom pokazali ružno lice politike su vijećnici sa Zoričićeve nezavisne liste koji su licemjerno ostali na pola puta između za i protiv dodjele povelje Grada Pule Inicijativi za lungomare. Iako je primus inter pares Filip Zoričić nedavno rekao: „Politički ne shvaćam što znači biti suzdržan“, oni, njegovi, ostali su - suzdržani! Zoričiću unatoč.