Stiže 1. maj, a mi u dugim rukavima. Vani vjetar, grmljavina, kiša u potocima. Dakako, proljeće i mora odraditi svoje, a travanj je rijetko kada bio lišen pljuskova (kao, recimo, 2011. godine). Ipak, nekad davno se u ovo doba već naveliko pripremalo za otvaranje nove sezone kupanja. Naravno, u to se ne ubrajaju hrabri pojedinci koji to čine svih 12 mjeseci u godini.

Globalno zatopljenje o kojemu već godinama doslovno svakodnevno slušamo, a sve više i svjedočimo, donosi probleme na globalnoj razini. Znanstvenici koji se bave proučavanjem mora predviđaju, bez imalo pesimizma i posve realno, da će razine mora toliko narasti u iduća dva-tri desetljeća da ćemo samo željeti biti poput Venecije danas. Neki kažu da će gradovi poput Trogira biti potopljeni, a posve pod vodom svakako će biti dijelovi Jadrana koji su zdušno gradili uz obalu.

Rekli bi ljudi "Živi bili, pa vidjeli", ali nemoguće je predvidjeti tko će tada biti živ i hoće li priroda uzvratiti ekipi koja je nekoć sanjala o uživancijama iz prvog reda do mora. Nekoć i danas užitak ima tendenciju pretvoriti se u jednu od najvećih noćnih mora koja će, sudeći po riječima ljudi koji zaista znaju o čemu pričaju, biti sasvim izgledna.

Iako tijekom ljetnih mjeseci velika većina ljudi potvrdno klima glavom izgovarajući, onako važno i znalački, da je upravo tih trideset i nešto stupnjeva koje doživljavamo u srpnju i kolovozu dokaz tom sveprisutnom globalnom zatopljenju, svi redom zaboravljaju da su iste takve, pa i više temperature, u tom razdoblju godine žarile i palile i prije dvadeset, i trideset, pa i četrdeset godina. Fascinantnija je činjenica da je 6. travnja 2021. u Puli pao snijeg, a samo godinu ili dvije ranije, 15. svibnja smo još uvijek morali grijati unutarnje prostore, dok smo vani hodali u zimskim jaknama i čizmama.

I koliko god nam se činilo da je riječ samo o zatopljenju, dok nam ljeti sunce prži kožu, s druge strane odjekuju riječi Vladimira Paara koji je prije mnogo godina govorio o globalnom zahlađenju, štoviše, zaleđivanju. Koju god teoriju zastupali, jedno je sigurno: ono što smo prirodi činili ponašajući se kao da svatko od nas, među nekoliko milijardi, za življenje ima još najmanje barem 16 planeta na izbor, ona nam, htjela - ne htjela, vraća.

Priroda više nije na rubu snaga, već je posve onemoćala. Ono što smo joj učinili iscrpljivanjem svih mogućih resursa, samo radi profita, nije ni vrijedno komentara. Sve što se sada događa posljedica je naše nebrige i nemara, naše ravnodušnosti, ali i bahatosti. Najvećom bahatošću svakako možemo nazvati onečišćenje. I najmanji papirić ili komadić smeća svjesno bačen u prirodu dokaz je našeg temeljnog neodgoja, poniženja prirode, ali i samog čovjeka koji je (bio) njezin neodvojivi dio.

Kasno je i za sram, jer se s najtežim posljedicama tek trebamo suočiti. Priroda će nam tek pokazati što smo joj učinili. Ona više izbora - nema.