Talijan Franco Pepe (papar) pred krcatim auditorijem u Rovinju otkrio je tajnu kako napraviti najbolju pizzu na svijetu. On je idealna osoba za taj podvig, a dokaz da je tome tako jest njegova pizzerija u malom gradu kraj Napulja, koji je zbog gospodina Pepea postao svjetska turistička atrakcija. Da se osnaži cijela priča, Pepe se pojavio u dokumentarnoj seriji koju je producirao ni manje ni više nego Netflix, i u kojoj se obrađuje nešto tako mistično i važno kao što su tajne najboljih svjetskih pizza.

Malo je reći da je dvorana u nekadašnjoj tvornici cigareta bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Ne samo to, nego nitko nije ni treptao dok je Franjo Papar znalački slagao loptice sira po razvaljanom tijestu. A potom je otkrio i veliki mađioničarski trik - prvo treba peći samo mozzarellu, a rajčica i bosiljak se dodaju kasnije! Masa je uzdahnula u nevjerici. Pa da! Kako se toga nismo ranije sjetili! Jedna gospođa si je navodno pred svima opalila tri šamara, čisto da se kazni što je napravila tolike pizze pekući sve sastojke odjednom.

Malo kasnije pizza je bila gotova i Pepe ju je vještim manovrama pobjedonosno izvadio pred zjenice uzbuđene mase. Tolike pizze su vidjeli u životu, mnoge su i pojeli, ali ovakvu nisu nikada! Pa to je prava čarolija! Kako li samo izgleda meko i rahlo, stisneš prstom a ono se vraća! Ili taj sir, preljeva se kao bijelo more na osunčanoj bistroj pučini. Na kraju prezentacije dvoranom se prolomio gromoglasan pljesak. Većina prisutnih nikad neće zaboraviti što je taj dan vidjela u Rovinju. Kažu upućeni da su čistači još tri sata nakon eventa ribali suze s poda.

Zona pretjerivanja

Ova na pola izmišljena, a na pola istinita priča odigrala se prošlog petka na Weekend Food Festivalu u Rovinju. Da ne bi netko pogrešno shvatio, nemam ja apsolutno ništa protiv kuhara, kuhinje ni tog festivala, dapače, mislim da su itekako dobrodošli, ali se teško oteti dojmu da je gastro industrija ušla u crvenu zonu pretjerivanja. Ili narodski rečeno, da nam polako ali sigurno počinju prodavati muda za bubrege, ili muda za burgere, jer i toga ima.

Ako se dobro sjećam, sve je počelo negdje sa Jamiem Oliverom i njegovim serijalom Goli kuhar krajem 90-ih. Do tada smo mislili da su najbolje kuharice na svijetu naše bake. One su to i danas, ali nas sve glasnija gastro industrija uvjerava da nisu. Uvjeravaju nas da ti ljudi u bijelim opravama, nerijetko mladi, zgodni i tetovirani, recimo kao Ivan Pažanin, znaju nešto što nitko drugi ne zna, premda to nije istina. Uvjeravaju nas da ćemo sigurno požaliti ako još jednom zavučemo kacijol u grah s kobasicama umjesto da izdvojimo nekoliko pišljivih stotina kuna i u sljedovima oprobamo nešto što nikad nismo probali. Premda ni to, naravno, nije istina.

Moć tog gastro marketinga je tolika da je ušla u sve pore naših života, a ovce su ionako bile spremne na striženje. Ne znam jeste li primijetili, ali glavne teme na kavama više nisu politika i nogomet, nego tko je gdje jeo, što je jeo i koliko je to jelo platio. Scenarij obično ide ovako - govornik se hvali progutanim emulzijama i posteljicama, a slušatelji ljubomorno zure u njega i nastoje si objasniti kako je moguće da su tako nešto propustili. Ključni podatak kojeg govornik pritom izgovara je cijena, koja minimalno mora iznositi 50 eura po glavi. Ispod toga sramota je uopće pričati da ste nešto jeli, bolje držati jezik za zubima.

Slušatelji smiju pitati govornika skoro sve, pogotovo detalje o superhrani koju je isprobao i koju jede, onako od oka, možda 0,1 posto svjetske populacije. Ipak, ima jedno pitanje koje se ne smije postaviti, a to je "jesi se najeo". Tko postavi to pitanje odmah će biti označen kao seljačina i bolje mu je istog trenutka dignuti se sa stola i otići. Međutim, ima i jedan dio kojeg govornik nikad neće spomenuti, a to je da je nakon večere bio u McDonalds'u.  

A kada dođete doma s kave i upalite televizor, iz njega iskaču Tri, dva jedan kuhaj, Večera za 5 i Masterchef, ili samo neki random kuhar (chef, kažu profesionalci) koji nešto trubi i pojašnjava, koristeći pritom izraze kakve ne koriste ni raketni fizičari. I onda kao kruna svega dolazi njegovo veličanstvo Instagram. Jer, da prostite na izrazu, jeb** dobru hranu ako nitko ne zna da si je pojeo.

Život na Marsu

Stvar je zapravo vrlo jednostavna - gastro industriji kockice su se sjajno posložile i ona je to sjajno iskoristila. Zbog toga chefove i prateću kamarilu zapravo treba pohvaliti i čestitati im na uspjehu. Ako netko nije primijetio, živimo u vrijeme u kojem je najvažnija stvar na svijetu takozvano "iskustvo", druga najvažnija je osigurati da svi znaju za to naše "iskustvo", a treća kopirati tuđe "iskustvo" da postane i naše "iskustvo". A koje to iskustvo može biti bolje od gutanja nekog odležanog odreska, pa makar bio veličine kutije šibica? Nema veze što uz to nismo baš ni sigurni da je odrezak bolje pripremljen nego što to naša baka radi, jer su nas uvjerili da jest.      

Nemam pojma koliko je Franco Pepe plaćen za svoj nastup u Rovinju, i bolje da je tako. Znam, međutim, da je pizza sirotinjsko talijansko jelo koje je u načelu vrlo jednostavno napraviti i nema potrebe od toga raditi znanost. Rovinjski gost je, međutim, djelovao kao da predstavlja pronalazak života na Marsu. A tako je djelovao jer je publika od njega to očekivala. Što smo tražili, to smo dobili.

Isto tako, znam da ni ja, premda pišem ovaj tekst, nisam imun na opsjene gastro industrije, i da ću vrlo brzo završiti na nekoj reduciranoj cikli u košuljici od nedozrelog koromača.

Šta da radim, moram biti u trendu.

Povezane vijesti

• Zoričić ima pravo birati ljude, sve ostalo su formalnosti
• Zoričićev put u Istanbul i provincijske reakcije
• Peđa Grbin se posrao na socijaldemokraciju