Ovih dana uvjerili smo se u barem jednu stvar. Istarska i općenito hrvatska javnost nije zaslužila biti bombardirana tolikom količinom patetike i (lažnog) suosjećanja koje je proizvela nedavna priča oko rušenja jedne bespravne kuće. Poznato je o kojem se slučaju radi, budući da je preplavio, srećom, samo dio nacionalnih i lokalnih medija.

Suština je vrlo jednostavna. Svatko od bespravnih graditelja, dakle, ima neku svoju životnu priču zbog koje mu trenutno (ili uopće) ne paše rušenje kuće u kojoj žive godinama ili desetljećima. Djeca, bolesti, nedostatak posla, mizerna primanja, sve su to izlike kojima se prekršitelj brani od sankcija.

Društvo, naravno, i to je jasno, mora pokazati snažnu empatiju prema onima koji nemaju ili se nisu sposobni brinuti za sebe. Upravo zato u slučaju Obića - koji su napravili nelegalnu kuću nad kojom visi rješenje za rušenjem još otprije pet godina - kad se rušenje provede, toj obitelji s malodobnom djecom valja pronaći adekvatan smještaj. Hoće li to učiniti majka, obitelj ili pak država, manje je bitno. Važno je samo da djeca budu zbrinuta.

Nitko, pogotovo djeca, ne smije živjeti na cesti. Obići su si sami krivi, treba to naglasiti. Pogriješili su i sada plaćaju cijenu te pogreške na način da će im biti srušena kuća izgrađena tamo gdje se nikako nije smjelo graditi. Njihova obiteljska anamneza vjerojatno nije jednostavna, no svaki će se, ili većina bespravnih graditelja, uvijek pokušati izvući nekom teškom pričom kao jokerom iz rukava, s namjerom da spriječi neminovno. U slučaju bespravne gradnje neizbježno je, dosljedno i nužno provođenje zakona. Posebno kad se spašava prostor kao najjači istarski resurs i nasljeđe generacija.

Obići, nažalost, nisu iznimka, oni su pravilo. Istra je, naime, puna "Obića", s ovim ili onim varijacijama na temu. Nisu ni prvi ni zadnji, a zasigurno ni najsiromašniji kojima se ruši. I koji nikako ne mogu opravdati što su (svjesno) napravili. Pomoći im treba, ali na propisan način, kroz za to predviđenu proceduru, a ne nasjedanjem na plač i suze. Dakle, sistemski.

U susjednoj Sloveniji tri kuće proširene obitelji Obić bile bi srušene prije nego što bi se na njima izgradio krov. Odmah! Stoga se u Hrvatskoj, ako želimo dokazati da smo dio Zapada, a ne divlji zapad, po svaku cijenu mora poštovati zakon. Sve drugo vodi u anarhiju i nepravdu prema mnogima koji isto žive na rubu, ali im nije padalo na pamet napraviti što su napravili Obići.

Državni inspektorat u program rušenja sigurno nije krenuo od njih jer su, možda, po nekim kriterijima slabiji od nekih drugih bespravnih graditelja, već je to napravljeno zbog nespornosti i snage rješenja koje su izdali. Jednostavno zbog čiste situacije. Rješenja koje nema nijednu slabu točku. Ukratko, administrativna procedura je, u njihovom slučaju kao i u mnogim drugima, dosegla svoju pravomoćnost. Kraj. Nema više žalbi niti ikakvih mogućnosti za čekanje.

Država je za njihov slučaj kroz vrijeme saznala, promislila, analizirala, zaključila. Dala im je i više nego dovoljno vremena za snalaženje, odradila je sve po zakonu i na koncu bila vrlo jasna - tu kuću treba srušiti i gotovo. Djecu, naravno, treba zbrinuti i sasvim je jasno da neće završiti na ulici. Majka, proširena obitelj, Država, Grad, Županija… netko će se već pobrinuti. Mora. Ipak smo socijalna država.

Život je čudna klackalica. Jedan dio sustava Obićima ruši kuću, dok ih drugi dio zbrinjava. Tako se poklopilo. Kako god, popuštanja ne smije biti jer se u suprotnom stvaraju opasni presedani. Netko će opravdano reći - "niste rušili Obićima, pa nećete ni nama!" Taj se narativ mora izbjeći. Bezakonje, inat i emocionalne ucjene ne mogu biti solucija. Jer, ako se krene tim putem, gdje je kraj?

Povezane vijesti

• Medulin: Uklonjen bespravno izgrađen mol
• FOTO / Ipak srušena bespravno sagrađena kuća obitelji Obić na potezu između Jadreški i Šijanske šume
• Rušenje ilegalnih građevina u Istri ide dalje. Saznajemo tko je na redu. Jedan vlasnik treći put ruši